PIŠE: Aleksandra Birta Ilić, psiholog
Mi se kao roditelji ponašamo na određen način zbog obrazaca koje smo usvojili od svojih roditelja. Ponašamo se tako i usljed informacija i savjeta koje dobijemo u knjigama, na Internetu, od drugih ljudi ili stručnjaka. Pa opet, ima puno situacija u kojima se ponašamo totalno suprotno od naših roditelja ili tih savjeta koje smo negdje drugo čuli. Ili, ako na primjer imamo brata ili sestru, vrlo je vjerovatno da ćemo primjenjivati potpuno drugačije vaspitne stilove od njih, a odrasli smo kod istih roditelja.
Zašto je to tako?
Razlog je jednostavan:
Sve informacije o roditeljstvu koje dobijamo mi selektivno biramo u odnosu na sopstvena uvjerenja koja već imamo, ili koja kasnije formiramo na osnovu tih podataka koje smo dobili.
A uvjerenja se razlikuju od čovjeka do čovjeka. Ona su ta koja utiču na naše ponašanje i osjećanja. Nekada su konkretno definisana u okviru rečenica koje izgovaramo, dok se često nalaze i u našem nesvjesnom, pa do njih možemo doći samo na osnovu dublje analize.
Kada je u pitanju vaspitanje djece, postoji mnoštvo nefunkcionalnih uvjerenja koja znaju da nas koče u našem rastu kao roditelja. Ovdje ću izdvojiti pet ključnih takvih uvjerenja i ponudiću njihovu zdravu, funkcionalnu alternativu. Svih pet sam definisala sa jednim MORAM, koje je jedna od ključnih riječi koje “krase” naša pogrešna uvjerenja. Nekad je to “moram” sakriveno iza “treba, ne smijem, nikako, nikad, užasno/strašno” i nekad nam nije odmah očigledno, ali ako pročitate ovaj tekst do kraja, sigurna sam da ćete se pronaći barem u jednom od njih. I to je ok. Očekivano je. Ja i sama ponekad muku mučim sa nekim od navedenih uvjerenja.
1. Moram uvijek znati šta da radim.
Od prvog dana mi smo odgovorni za rast i razvoj našeg djeteta. Mi smo ti koji ga uče o životu i vode kroz njega. Međutim, koliko samo iznenadnih događaja postoje čak i na dnevnoj bazi koja nas zateknu nespremne i u kojima se zapitamo: Šta sad? ili Da li je trebalo ovako da reagujem?
Kako to prevazići?
Ponavljanjem rečenica:
Ne moram uvijek znati šta da radim kada moje dijete ima problem.
Ok je da nekad nemam odgovore na sva pitanja i probleme moje djece.
2. Moram uvijek biti u pravu.
Javlja se često kod roditelja koji su perfekcionisti. I kod onih koje čujete da kažu: To je tako zato što ja to kažem! A ja sam roditelj, pa to automatski znači da sam u pravu. (Hm, pa ne baš!) Ovo ujverenje se često nastavlja u to da ako pogriješimo, mislimo da mi nismo dobri kao roditelji. Dakle, sebe kao roditelja lako diskreditujemo ako negdje pogriješimo.
A u životu punom iznenađenja, koliko je realno očekivati da nikad ne pogriješimo?
Kako to prevazići?
Ponavljanjem rečenica:
Imam pravo na grešku.
Nisam loš roditelj ako nekad pogrešim.
3. Moram uvijek biti dobro raspoložen/a.
Mi roditelji često mislimo da moramo uvijek imati osmijeh na licu kako bi djetetu ovaj svijet učinili ljepšim za življenje. A to je baš pogrešno. Svijet u kom odrasta je pun kojekakvih izazova, i upravo je u tome čar jer:
Živ čovjek je onaj koji osjeća pregršt različitih emocija.
Upravo smo mi ti od kojih djeca uče o razlčitim osjećanjima, i zato sebi treba da dopustimo i da budemo ljuti, i tužni, i povrijeđeni.
Kako to prevazići?
Ponavljanjem rečenica:
I ja imam pravo na neprijatna osjećanja i raspoloženja.
Nisam robot, već živa osoba puna različitih osjećanja.
4. Moram svaki trenutak posvetiti djeci.
To je ono kada vjerujemo da se cio prethodni život zauvijek ugasi u danu kada dobijemo dijete. U suštini je to istina u prvim mjesecima, ali kako vrijeme prolazi bitno je da ponovo probudimo i ostale svoje uloge (ulogu žene/muža, prijatelja, sestre, itd.) jer ćemo u suprotnom zglajznuti. I bićemo nesrećni, jako nesrećni.
Mi smo roditelji PRIJE SVEGA, ali ne samo roditelji, već i svašta nešto drugo.
Kako to prevazići?
Ponavljanjem rečenica:
I ja imam pravo na svojih “5 minuta”.
U redu je da mi u toku dana ponekad bude neka druga moja uloga na prvom mjestu.
5. Moram uvijek biti tu da djetetu pokažem ono što mu treba.
To je kod onih roditelja koji sve vole da rade umjesto svoje djece. Misle da će oni to bolje, oni to lakše, ili prosto zato što ne bi da se njihova djeca zamaraju i muče. To nije dobro ni za jedne ni za druge. Roditelj tako lako sagori, a dijete bude nesamostalno i nesigurno.
Kako to prevazići?
Ponavaljanjem rečenica:
Neću dijete držati pod “staklenim zvoncetom”.
U redu je (i korisno) da dijete ponekad pustim da uči na svojim greškama.
Na sve predložene funkcionalne rečenice možete gledati kao na afirmacije. Pronađite one koje mislite da su vam najpotrebnije i ponavljajte ih sebi svaki dan. Ubrzo ćete osjetiti boljitak, sigurna sam
