PIŠE: Marijana Stolić, Lola magazin

Sjedjele smo te julske večeri, tako poluopijane pokušavajući da utješimo prijateljicu pred razvodom. Ona je bila ljuta, povrijeđena, razočarana. Bila je spremna da sruši sve za sobom svojim povrijeđenim egom. Sa srcem i ljubavlju to nije imalo nikakve veze.

Izašla sam na terasu da udahnem malo svježeg vazduha, bilo je previše plača i emocija u toj prostoriji.

Vraćajući se nazad pala mi je napamet priča mojih roditelja. Ulazeći ljutito sam upitala: “Jel neka od vas misli da se može od slomljenog srca umrijeti?“ Piljile su u mene, pomalo zgrožene tom patetikom iz mojih usta. „A?“ ponovo sam upitala, „pričate cijelo veče o ljubavi, je l’ koja od vas zna šta znači umrijeti od slomljenog srca? Jel znate nekog ko je od toga umro? Kolika ta ljubav mora da bude da bi se od toga mrelo?!“

Daleko od savršenog je bio brak mojih roditelja. Bili su potpuno i u svemu različiti. On ingenioznan, duhovit i vrcav, u vječitoj potrazi za duševnim mirom koji je izgubio po sirotištima rata, a ona zadrta Crnogorka, oštrog jezika i britke misli, puna neke histerije koja će je kasnije odvesti na granicu ludila. Ipak, bili su dvije sudarene galaksije, pomiješane u mojoj krvi.

Uprkos svemu, u mom djetinjstvu naša kuća je mirisala na ljubav. Ne uvijek ali često.

I kada je ona prestala da bude ona žena u koju se zaljubio, kada je prestala da nas poznaje i kad je bolest oglodala njeno slabo tijelo i krhki razum, on nije odustajao od nje. Po bolničkim hodnicima nosio je crvenu šerpicu sa bijelim tufnama punu trešanja koje je voljela, krijumčario joj cigarete ispod kaputa,  nosio svježe skuvanu hranu da ima za jutro poslije. Vukao ljekare za ruku, molimo i ponižavao se pred njima. Obuvao joj noću čarape da ne ozebe ako krene po popločanim podovima bolničke sobe.

Onoga dana kada se konačno ugasila, dok je zvuk sirene parao junsko jutro nad Beogradom naslonjena u njegovom krilu, rekla mu je poslednje: „Čuvaj mi dijete“.

Ostali smo sami, on i ja.

Decembarskog poslijepodneva, manje od šest mjeseci od njenog ukopa, nije s posla došao kući. Zvala sam panično sve bolnice u gradu dok mi na kraju u jednoj nisu rekli: „Dođite hitno, neće izdržati do jutra…“ Doktor me je pridržavao na vratima šok sobe, govoreći da je kasno, da su ga reanimirali ali da je srce preslabo, da je eksplodiralo i da su šanse da se probudi nikave. „Srce se raspuklo prosto“ rekao je doktor odlazeći u tamu dugačkog hodnika,“k’o na filmu – slomilo se, eto!“ , viknuo je iz mraka.

Bilo mi je nepunih 25 godina i bila sam sama na svijetu.

Ostala sam da sjedim na toj drvenoj klupi pored vrata sobe, gdje sam osluškivala trzaje srca koje se raspuklo na komade, kako pišti kroz aparat za održanje života.

Narenih dana je nastala čitava gungula u toj sobi u koju me nisu puštali, ulijetali su ljekari, čuo se žamor, kad bi izlazili iz sobe širili bi osmijehe i oči ka meni, ulivajući mi nadu. Trajalo to satima i danima. Niko mi ništa nije govorio.

„Uđi, sine“ rekla je sestra napokon jednog jutra…“uđi slobodno“. Iznemogao i izbezumljen gledao me je preko svih onih cjevčica koje su virile iz njega. „Nevjerovatno“, rekla je sestra, držeći me za ramena, „on je bio potpuno mrtav, predugo bez kiseonika, takvi i ako prežive, nikada ne progovore, a on evo zbija šale sa nama“. Sestra se okrenula i pitala me tiho: „A je li, ko je Draga?“…“Moja pokojna majka“, rekoh, „zašto?“.

„Pitam,  reče sestra,  „jer samo o njoj priča od kako se probudio. Rekao je da neće da živi ako nje nema, ali kaže, ona se mnogo naljutila zbog toga“…doktor je prekinu i reče „Bunca, to je normalno…“

Moj otac nikada nije vjerovao ni u šta osim u matematičke jednačine, ni u popove ni u komuniste, ni u svece ni u proroke… Jedan od doktora pitao ga je šta ima poslije smrti, je li vidio nešto, kakvo svjetlo, nadu – „Ništa“, reče moj matori odsječno. Meni, nadvijenoj nad njegovim čelom je namignuo.

Dugo se oporavljao, godinama. Ali je nekako bio spokojan. Miran, kao nikada do tada…meni se činilo kao da zna neku posebnu tajnu života.

Desetak godina poslije, moj se život slomio, kao kristalna čaša i ja sam se vratila u naš stan sa svojom bebom. Nakon jedne od bezbroj besanih noći, koje je provodio nad uzglavljem moga sina, ja neispavana, očajna i skrhana raspala sam se pred njim i kao nekad kad sam bila dijete sjela mu u krilo gracjuči: „Tata, hvala ti za sve, što si s nama, što mi pomažeš, što te moje dijete obožava, što mu čitaš i dok spava, što mu pjevaš uspavanke, što kad je bolestan ne ustaješ od njega….“ Poljubio me je u čelo i rekao: „E, pa zato je valjda mene Draga vratila, za to mi nije dala odem za njom, znala je da ću ti trebati, a obećao sam da ću nam čuvati dijete. Nije mi dala da umrem i da se slomim. To rade kukavice, rekla je. A htio sam, nisam mogao više.“

Nikada više o tome nismo progovorili.

Nedugo nakon te pijane ženske žurke, čula sam da je ipak riješila da da mužu još jednu šansu. O razvodu više nisu pričali. Sa blizancima su otišli u Kanadu. Uplašila se slomljenog srca. I ja sam. Čula sam negdje da od toga može da se rikne.