PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja

Porodični rituali su aktivnosti u kojima dijete uživa sa članovima porodice, koje se redovno ponavljaju i postaju sastavni dio porodičnog života, kao što su na primjer: pričanje priče za laku noć, poljubac prilikom odlaska u školu, igranje društvene igre nakon izrade domaćih zadataka,  zajednička večera, nedjeljni ručak… Kao aktivnosti koje se ponavljaju,  rituali čine djetetov svijet predvidljivim, a kada je nešto predvidljivo dijete se osjeća sigurnije. Pored toga rituali  doprinose povezanosti djeteta sa članovima porodice i formiranju zdravih navika. Evo kako  jedan ritual može pomoći da kod djeteta izgradite pozitivan stav prema čitanju.

Vaše dijete je na ranom uzrastu uživalo u ritualu „čitanje priče za laku noć“. Rado vam je donosilo slikovnice, jednu za drugom i tražilo da mu iznova čitate. Zašto  je toliko uživalo u tom ritualu?Zato što je taj ritual mnogo više od čitanja i uspavljivanja, od prilike da obogaćuje rječnik, razvija maštu i kreativnost.  To je vrijeme koje je dijete provodilo blizu vas, u vašem krilu ili zagrljaju, uživalo u vašem glasu i nalazilo utjehu u njemu, imalo vašu nepodijeljenu pažnju, ostvarivalo bliskost i emocionalnu povezanost sa vama.  Tokom tog rituala, kroz prisan odnos sa vama dobijalo je više emocionalne i taktilne razmjene nego prilikom drugih aktivnosti kao što su na primjer, crtanje ili slaganje puzli. Zbog svega toga mu je pričanje priča obezbjeđivalo osjećaj prijatnosti, sigurnosti i bliskosti i imalo je potrebu da ponavlja tu aktivnost.

Međutim kada je dijete poraslo i naučilo da čita vi ste prestali da mu čitate. Bili ste radosni što napokon umije samostalno da čita i pomislili kako vi više ne treba da mu čitate knjige kad ono to sada samo može da radi, a pored toga čitanjem usavršava tehniku čitanja. Ali, primijetili ste da dijete nerado uzima knjigu u ruke.

Od prvobitnog dječjeg zadovoljstva knjiga je postala obaveza, udžbenik iz koga se mora učiti za ocjenu, obavezna školska lektira, obaveza da se čitaju priče mlađem bratu ili sestri,  a čitanje je postalo tehnika učenja gradiva. Kada je neka aktivnost samo obaveza i moranje, zadovoljstvo tom aktivnošću se smanjuje. Dijete koje nema pozitivan stav prema čitanju, neće ga steći ni pod pritiskom.

Nakon školskih obaveza, vanškolskih aktivnosti, izrade domaćeg zadatka i učenja, dijete pred spavanje obično nema želju da uzme knjigu i čita. Ono bi radije da mu vi čitate knjigu po njegovom izboru, a da ono sluša, jer kada ste prestali sa tim ritualom, prestali ste da razmjenjujete ne samo sadržaj pročitanog već i emocije.

Naravno, dijete treba samostalno da izvršava svoje školske obaveze, a ne da mu vi čitate zadatak za domaći, ali to što umije samo da čita, ne znači da vi u potpunosti treba da prestanete da mu čitate knjige pa čak i kada se radi o čitanju priče pred spavanje.

Umjesto da taj ritual potpuno ukinete, mnogo je korisnije da ga prilagodite uzrastu djeteta.  Na primjer, nakon što dijete odsluša priču ili pročitano poglavlje, možete da razgovarate o pročitanom, da vam prepriča to što ste pročitali ili da izvuče pouku, da ga pitate šta misli o glavnom junaku, da li je glavni junak mudro postupio, šta bi ono uradilo da je bilo u takvoj situaciji, možete predložiti da čitate naizmjenično itd. Tako podstičete razvoj kritičkog mišljenja, zaključivanja, mašte i kreativnosti. Čitanje djetetu može da bude i prvi korak ka zajedničkom čitanju (vi pročitate jednu stranu, a dijete sledeću), pročitani tekst može da bude povod za razgovor, prilika da se zbližavate sa djetetom, da ga odvojite od malih ekrana i kvalitetno provodite zajedničko vrijeme.

To će doprinijeti da čitanje postane i zadovoljstvo, a ne samo dosadno osamljujuće iskustvo koje je isključivo obaveza. Dijete oponaša ono što radi roditelj i najbolje uči putem roditeljskog modela, te je ritual “čitanje priče za laku noć” dobar način da čitanje približite djetetu. Vi ste djetetu uzor i kada vidi da vi imate pozitivan stav prema knjigama i da uživate u čitanju, veće su šanse da će i ono vremenom steći naviku čitanja.

„ČITAJTE svom djetetu! Čitao sam svojim učenicima svakog bogovjetnog dana, tokom 2.520 dana koliko već držim nastavu. I nisam još upoznao dijete koje se tome nije radovalo. NIKADA NISU SUVIŠE STARI DA BI IM SE ČITALO!“  Džo Paradiz, nastavnik