PIŠE: Olivera Kovačević, master psiholog porodični i partnerski savjetnik

Porodica je jedan bogat sistem. Bogat mnoštvom članova. Svaki od tih članova unosi sebe, svoje svojstvenosti, uvjerenja i energiju, čineći porodicu veoma dinamičnom, promjenljivom i ljubavlju bogatom zajednicom.

Prije nego što počnete da čitate ovaj tekst, voljela bih da se sjetite svog odnosa sa babom i dedom. Kako je on izgledao? Koje emocije vam se prve pojave kada se sjetite odlazaka kod babe i dede? Na koji način je prisutvo babe i dede u vašem životu uticalo da postanete ono što ste danas? Kakvi biste danas bili da ih nije bilo u vašem djetinjstvu?

Pravila u procesu vaspitanja djece postavljaju roditelji. Djeca ih oblikuju svojom individualnošću i talentima koje posjeduju. Ono što nikako ne smijemo zanemariti, pored šire okoline, tj.društva koje kroz medije, vaspitno-obrazovne institucije i vršnjačku igru, takođe, utiče na oblikovanje dječije svijesti i uvjerenja, šira porodica je jedan od značajnijih i uticajnijih faktora u procesu zvanom vaspitanje.

Nešto što je većina ljudi iskusila jeste različit odnos dvoje ljudi u ulozi roditelja prema djeci i u ulozi babe i dede prema unucima. Tako često možemo čuti izjave poput „moja majka je bila mnogo strožija prema meni i sestrama, nego prema svojim unucima danas. Sva se raznježi kada ih vidi. Kao da nije ona ista žena koju ja poznajem.“ Šta mislite zašto je to tako?

Ono što nam svako životno razdoblje donosi jesu različite uloge, a one samim svojim zvanjem donose različita ponašanja, razmišljanja, promjene i (trebalo bi) razvoj kao jedinke. Uloga roditelja i uloga babe i dede nije ista.

Zadatak roditelja jeste da usmjeravaju, vaspitavaju, podstiču, uče dijete da postane najbolji primjerak sebe. Da ga prvenstveno nauče da postane socijalizovano i dobro prilagođeno biće koje će pronaći mjesto u društvu i samo se starati o sebi kada roditelja ne bude.

Zadatak babe i dede je mnogo manje stresan i sa mnogo manje zahtjeva, što djeca itekako primijete. Odnos sa unucima je mnogo opušteniji, nježniji, pun podrške, želje za igrom i provođenjem mnogo više vremena u zajedničkom društvu. Unuci kod babe i dede mogu sve. Dozvoljeno im je da pričaju, jedu, rade i organizuju sebi vrijeme kako hoće. Ukoliko se stvarno osjećaju prihvaćeno, ohrabrujuće i spokojno, voljeće da provode vrijeme sa babom i dedom.

Deda mi je dao veoma precizan opis razlike između ove dvije uloge. „Uloga roditelja je da vole i vaspitavaju djecu, a uloga babe i dede je samo da ih vole.“

Vjerujem da se svaki roditelj nekada iznervira ukoliko se njegova pravila ponašanja ne poštuju u kući baka i deka. Sigurno ste nekada imali utisak da sve ono što naučite dijete, vaši roditelji pokvare. Da se dijete posijle ljetnjeg raspusta provedenog kod bake vrati kući kao potpuno drugo dijete. Ono što je veoma dobro znati jeste da neka osnovna pravila ponašanja, ishrane i ritma koji se poštuju u roditeljskom domu, takođe, moraju poštovati i kod bake i deke. Savez roditelji-baka i deka, ukoliko je funkcionalan, može da bude veoma podsticajan za dijete, a opet da svaki od odnosa zadrži svoju čar i bogatstvo.

Ukoliko su porodični odnosi funkcionalni, komunikacija jasna i cilj isti, svako dijete će, kada poraste, biti zadovoljno što je imalo u svom životu privilegiju da osjeti bakinu i dekinu ljubav, a roditelji sreću što su imali preko potrebnu pomoć od svojih roditelja u nekada ni malo lakom procesu vaspitanja.

Izvor: Psihologično