Sada je u fazi da neće da jede povrće, juče je bio u fazi da grize sve redom, a sjutra će biti u fazi da ne želi da posluša baš ništa.

Da li ste i vi upali u klopku zvanu „Ma to je samo faza”? Da se razumijemo, ne kažemo da to ne postoji, ali morate, kao roditelj i/ili vaspitač naučiti da prepoznate kada je neko ponašanje djeteta zaista razvojna faza, a kada je potrebno reagovati.

Nevena Lovrinčević predlaže u knjizi Klopke za roditelje, rješenje za ovo i mnoge druge roditeljske klopke i pojašnjava kako da izbjegnete najčešće roditeljske klopke („Pusti ga da plače”, „Batina je iz raja izašla”, „Ja sam svom djetetu najbolji prijatelj”, „Neka, ja ću… Nije meni teško” i mnoooge druge).

Klopka „Sada je u nekoj fazi”

Primjeri – Nikola (koji ima tri i po godine) dok se igra često udara djecu bez ikakvog povoda. Majka na to ili ne reaguje ili reaguje nesigurno i neodlučno, komentarišući „Sada je u nekoj agresivnoj fazi.”

Jovana, stara 15 godina, ne poštuje dogovor s roditeljima i kada uveče izađe, nikada ne dođe na vrijeme, često izostaje iz škole, a ocjene su joj sve gore i gore. Agresivna je prema roditeljima i odbija da razgovara s njima. Roditelji sve manje insistiraju na tome da se dogovor između njih poštuje, uz komentare: „Uh, taj pubertet! Proći će… Valjda će biti sve u redu. Samo da se ne drogira…”

Namjera
Želite da pružite djetetu podršku i da ga razumijete

Činjenice
Faze u razvoju postoje. Tokom nekih razvojnih faza djeca ispoljavaju neuobičajene oblike ponašanja.
Kako onda upadamo u klopku? Tako što se, zbunjeni ili uplašeni i zabrinuti suočavamo s drugačijim djetetom, pa umjesto da preispitamo svoje dotadašnje pristupe i stavove, povlačimo se iz te situacije i krijemo iza rečenice: „Sve je to faza” u nadi da će se stvari same riješiti. Nekad to zaista tako i bude, ali neke promjene ipak neće proći tako jednostavno, pa ako ih ignorišete, mogu se produbiti.

Da li sam u klopci?

Ako kod djeteta tolerišete značajna odstupanja od ponašanja koje smatrate uobičajenim, ako ne analizirate uzroke i posledice, ako te postupke tumačite kao nešto što svi rade – ONDA VI JESTE U KLOPCI.

Ponašanje djeteta
Agresivnost, svadljivost, povučenost, plačljivost, razdražljivost… Ako to traje dugo ili je suviše naglašeno, ne ustežite se da potražite pomoć psihologa.

Mogući ishodi
Mogu se javiti neurotske tegobe, problemi u ponašanju, teškoće u socijalnom funkcionisanju, bolesti zavisnosti.

Izlazak iz klopke

• Držite oči otvorene, osluškujte i pratite promjene kod svog djeteta.
• Ako dijete ispoljava ponašanje koje vas brine, ne opravdavajte ga time da je to uobičajeno za današnje generacije.
• Ne ustežite se da porazgovarate sa vaspitačicom, učiteljicom ili profesorom ako pomislite da oni imaju uvid u uzrok neuobičajenog ponašanja. To što dijete možda ne želi da vam se otvori nije zbog toga što nema povjerenja u vas. Dok su mala, djeca uglavnom ne umiju da verbalizuju svoja osjećanja.
• Porazgovarajte sa vaspitačem ili profesorom o tome kako oni vide vaše dijete. Oni ga prate u drugačijim uslovima nego vi i njihovo iskustvo svakako će biti od pomoći. Budite otvoreni za njihova zapažanja i onda kada se ne slažu s vašim. Razmislite o onome što su vam rekli.
• Budite bliski s djetetom. Ako dijete zna da može da vam se obrati kad ima problem i da ga neće dočekati grdnja i osuda, veliki dio posla ste obavili.
• Od sasvim ranog uzrasta pomozite djetetu da bude svesno svojih potreba i emocija. Počnite tako što ćete ga pitati da li je gladno, da li mu je hladno ili vruće, čega se plaši, šta ga ljuti… Jednostavno, podstičite dijete da bude svjesno svojih potreba i osjećanja. Ako je dijete u boljem kontaktu sa samim sobom, lakše će tokom života prolaziti kroz zahtjevnije faze.

Hajde da sad konkretno primijenimo ove savjete. Pretpostavimo da je Nikola zaista u nekoj fazi. To nije znak da mama treba da popusti, već da se aktivnije uključi. Svaki put kad Nikola udari dijete, roditelj treba da mu priđe i odlučnim tonom kaže: „To nije u redu. Udario si Luku i to njega sada boli. Ako se tako i dalje budeš ponašao, otići ćemo kući.” I ako dijete nastavi, roditelj mora da ispuni obećanje i ode s djetetom kući. Roditelji treba da razmisle i da i postoji neki razlog za takvo ponašanje (problemi u kući, vrtiću, školi…) i da pomognu Nikoli da problem riješi. Ponekad je agresivno ponašanje znak da je djetetu potrebno više pažnje, te je možda potrebno da roditelji s Nikolom provedu više vremena u igri, čitanju, razgovoru.

Što se tiče Jovane, umjesto da se kriju iza fraze „to je zbog puberteta” roditelji bi trebalo ozbiljno da se pozabave situacijom u kojoj se nalaze. Tinejdžeri pokušavaju da pomjere granice dozvoljenog, a roditelji tome treba da stanu na put. To, naravno, uključuje razgovore, dogovore, podsticanje bliskosti i povjerenja, ali i povremene sukobe. Takav put je za roditelje mnogo naporniji od skrivanja iza fraze „sve je to pubertet” i podrazumijeva svakodnevno angažovanje, ali je ujedno i jedini konstruktivan pristup.

Izvor: Zelena učionica