PIŠE: Maja Marić, Misusovo blog

Tek ulazim u tridesete. Ovo je valjda najraznolikiji period u životu jer smo nekako do sada svi išli podjednakim tempom – vrtić, škola, srednja, neki na fax pa berzu rada, neki odmah na berzu rada. I polako smo se svi krenuli ‘sparivat’. Neki su se našli već u srednjoj, neki su išli metodom više pokušaja i promašaja, neki su čekali, čekali, pa se odmah oženili prvom, a pravom. A sada, sada smo u nekoj fazi u kojoj više nema pravila. Neki su u braku s djecom, neki su neplaniramo izašli iz dugogodišnjih veza, neki se još nisu stigni ni skrasiti – a neki se već razvode. I to je nešto potpuno novo s čime se do sada nismo sretali. Jesmo u kontekstu ‘staraca koji se razvode’. Znamo sve iz perspektive djeteta i njegovog doživljala. Ali ovo je prvi put da se susrijećemo sa razvodom gdje su akteri naši vršnjaci, naši prijatelji, a u nekim slučajevima – mi sami.

Zašto sam toliko iznenađena nečim što se događa svakodnevno i svima? Svjesna sam toga da se u današnje doba stopa razvoda popela na 50% i znam da to znači da će pola ljudi koje znam kao ‘dobre parove’, ‘vječne parove’ i ‘uzorne parove’ svejedno na kraju završiti na suprotnim stranama. I nisam naivna, znam da nema garancije ni za što – možda ću i ja biti jedna od brojeva u poraznim statistikama! Ali što me toliko začuđuje? Nije stvar u poraznoj statistici i razvodima kao takvim. Svako od nas poznaje sigurno nekoliko parova koje, dok gledate, razmišljate kako su se uopšte našli u situaciji da su u braku. Svi smo mi vidjeli te parove gdje ni u idealnim uslovima, ni na ‘pripremljenih sat vremena za pokazivanje’, ne štima ništa. Svi mi znamo sve te žalosne ljude koji ni sami ne znaju kako su se ovdje zatekli i kako se maknuti. I prvi talas razvoda je upravo takav – ljudi koji su premladi uletjeli u nešto, ni sami ne znajući u što, prečesto oženjeni jer su na putu djeca, a mama i tata vrše pritisak i sl. I to su svi oni silni slučajevi gdje se niko ne čudi, niko ne polaže previše pažnje jer je situacija i ovako bila ‘car crash waiting to happen’. Ali ovaj, nazovimo, novi talas razvoda me rastužuje i pomalo plaši. Ovaj puta susrijećem se s ljudima koji se razvode – a nikada nisu trebali da se razvedu. Eto čemu čuđenje.

Nedavno sam razgovarala s poznanicom. Upravo se razvela. Pet godina provedenih zajedno, od toga tri zajedničkog života. Ista struka, bliski interesi, nadopunjavali su se kako u hobijima tako i u planovima. Isprepleli su im se prijatelji kao i porodice. Razveli su se nakon dvije godine braka. ‘Nepremostive razlike’ rekli bi holivudski portparoli. Ona je shvatila da želi malu kućicu u cvijeću, dvoje djece i blizinu svog zavičaja. On je shvatio da želi otići od svega poznatog, rizikovati, živjeti izvan zone ugodnosti. Lijeka nije bilo.

To su razvodi koji me plaše. Ne brinu me oni koji nikada nisu niti htjeli biti u braku, u tu kategoriju ne ulazim. Ali ovaj razvod dvoje ljudi, za koje pouzdano znam da su se voljeli, podstakao je višednevnu raspravu u mom braku – što kad nema dalje? Postoji li ‘lijek’ za brakove koji dođu do te tačke? Od malena slušamo kako je brak kompromis, kako se svako mora nečega odreći u svrhu zajedničke sreće, kako treba sarađivati, ali ne biti sebičan, ne misliti ‘ja’, misliti ‘mi’. I sve je to u redu za većinu stvari. Kompromis je jednostavan kada oboje trebaju malo da uspore, odbace ponos i nađu se na sredini. Ali što je s ovim situacijama kada sredine nema? U ovom navedenom slučaju jednostavno ne postoji opcija koja je prihvatljiva objema stranama! Ovdje ne možemo govoriti o kompromisu. Jer kompromis je kad ja želim troje djece, a on jedno – pa imamo dvoje. Kompromis je kad ja želim živjeti u centru grada, a on na selu – pa živimo u predgrađu. Postoje u braku i situacije kada se pristaje na ‘žrtve’, ali da bi ravnoteža ostala nenarušena, žrtve su najčešće banalne pa tako imamo situaciju gdje bih ja na more, a on u planine pa se on ‘žrtvuje’ i ljetuje. Ili netko ostane kod kuće s djetetom dok neko ode na koncert svog života. Jedete pizzu umjesto lazanja. Ali što učiniti u situacijama kada kompromisa nema, a žrtva je prevelika?

U ovoj situaciji zaista vjerujem da nema dalje. Da je jedno odustalo od svojih želja, vječno bi svoju žrtvu prebacivalo drugom. A drugom bi s vremenom bilo previše nositi takav teret. Sreća je u tome što su ovi ljudi bili dovoljno pametni pa nisu i djecu upleli u cijeli nered. Što ne znači da mi ostali nećemo. I kakvo je rješenje, kakva perspektiva? Najstrašniji segment u cijeloj ovoj (podužoj) priči je baš to što nema garancije da se ovako nešto neće dogoditi bilo kome od nas. Ljudi nisu kamenje. Kako prolazimo kroz život, rastemo, mijenjamo se. Neki na bolje, neki na gore. Ljudi odrastaju – ponekad se dogodi da odrastu u suprotnim smjerovima. Ponekad jednostavno ljudi shvate da im definicija pojma sreće nije ista. Ideje o životu ne izgledaju isto. Ne zato što je neko nekome lagao ili se pogrešno predstavio, ovo su kategorije u kojima ni sami nemamo odgovore, ovo su kategorije u kojima se ‘pronalazimo’ kroz cijeli život. I što onda kad se ‘pronađemo’ na dijametralno suprotnim stranama? Tada zaista nema pomoći.

Ima. Ima ako ćete živjeti po patrijarhalnoj tradiciji – onda svaka od nas, kao dobra žena, treba zaboraviti svoj život kao takav i podrediti se muževoj volji. Ne kažem da je krivo, mnogi su tako proživjeli živote i ne žale se. Ali to je, otprilike, kao kada vam govore da ugovoreni brak može biti uspješniji od ovog iz ljubavi. Bi li se onda odlučili za ugovoreni brak? Pretpostavljam da ne. Mnogo je načina na koji brakovi mogu funkcionisati, ali nema pretjerano puno načina da obje strane budu sretne u braku. Ljudi se jednostavno moraju dovoljno ispreplitati i gledati u istom smijeru. Ali ni to nije uvijek garancija. Koliko nas će postati dio porazne statistike, niko ne zna. Ali ne treba odustati. Barem neko vrijeme. Negdje sam pročitala da u braku prvo treba otpustiti sve ono što smo mislili da brak TREBA da bude. Tek tada imamo šanse za uspjeh. Sretno nam bilo!