PIŠE: Jelena Jovanović, TashOnLash blog

Razvod čini bivše partnere žrtvama svoje nekadašnje ljubavi. Neko je kriv, neko je dužan, ali ono što je sigurno jeste da oba partnera dežuraju koristeći se sočnim maternjim jezikom. Koji je na svu sreću, bogat i šarenolik. Šarenolikim pridjevima i psovkama, naročito. Tada uskličnici dobijaju zvučni ekvivalent vriske, kojoj na jačini doprinosi prateći ekspresijalis facijalis. Izgledaš ovako “!!!!!!!!!”

Nema tog razvoda, koji je u jednom trenutku uspio da izbjegne maštovitost dobre prepirke. Nebitnog naslova i razrade, obično biva da jedan sluša, tone u hipnotisanju predmeta pred sobom, izbjegavajući očni kontakt, ne bi li se spasio od laserske dezintegracije sa lica Zemlje. Drugi sikće, pišti, objašnjava, vrijeđa, prijeti prstom. Dođe ti da se postidiš kao malo dijete, dok ti se nervoza skuplja u vilici, u škrgut zube da izlomiš. Oči se pune kao metalna baštenska kofa. U nekom momentu prelivaju obode i na oči navlače mekanu vodenu maglicu i teku. Slano.

Realizam, u temi koja caruje ovom pričom, nije na cijeni. Sve ono što se stvarnošću zove, trči i bježi pred napadom onoga što neko od partnera misli da jeste. Svako ima svoje posmatranje i smatranje. Po nekom nepisanom pravilu, neko je uvijek zbunjen. Nije mu jasno. A u tvojim očima se skuplja, kao da je opran veš na visokoj temperaturi. Dok se ne pretvori u makovo zrno.

Ja sam carovala u siktanju. To je bila moja disciplina. Nikad nije urodila lijepim plodom i dobrim rezultatom. Ono što sam uspijevala jeste da ga nagazim, toliko da mu promijenim broj cipela. Njegova disciplina bila je obrnuta psihologija i meditacija sa postizanjem nirvane u mojim monolozima uz prilog vrijeđanja. To kad baš zatreba. A trebalo mu je. Svako malo. Poslije borbi, neodređenog intervala, uslijedio bi repertoar on je rekao ovo, ja sam ono, kako smiješ tako, otkud ti pravo, ja ovako, ti onako i tako u nedogled. Na bis. Uslijede dramatični pogledi bez treptanja, koji dovode indijske sapunjare i njihove honorarom nagrađene glumce, pred ukidanje. Pa lupanje vratima, da protest dobije na jačini. Jedan daje ostavku, konspirativno nestaje, a ti kao popišan.

Slijedi za mene važan, čak trunku edukativan pasus teksta i života, gdje sam doživjela prosvjetljenje, spasila se siktanja, ojačala samosvijest i transformisala se u „ja“ kome život paše, odgovara i lijepo teče. Događaj koji je prethodio svemu tome, bio je sasvim banalan. Hudini je u toku jedne, sasvim nenajavljene i slučajne, posjete, izvršio verbalni atak na moju personu gde se izrečeno kosilo sa svim onim što ja, zapravo jesam. I meni je sunce granulo. Njegov povrijeđeni Ego, nesposobnost i navodna želja da se situacija promijeni, iako za istu nije imao nikakav materijalni dokaz, pretvorili su se u napad.

• Svaki napad je vapaj za pomoć.
• Svaki napad je nemoć.
• Napad je ne-prihvatanje sopstvene odgovornosti za problem koji je nastao.
• Nesrećni ljudi napadaju.

Samosvjesni ljudi nikada neće vrijeđati druge. Samosvjesnim ljudima tačka fokusa kod drugih nisu njihove mane. Ostvareni ljudi znaju da su odgovorni za sebe i svoj život. Ne za druge i ne za ono kako nas drugi vide.

Ta akcija „Napad“ je jednim mojim „Hvala ti što si to podijelio sa mnom“ bila završena u tren oka. Bio je zbunjen, a ja sam napokon shvatila odistinski, da sve to što govori nema apsolutno nikakve veze sa mnom. Jer, tamo negdje u meni se naziralo pravo prihvatanje sebe, koje je nakon razvoda izgubilo GPS. Lava koja je tinjala u meni i pekla me zbog neuspjeha braka , ugasila se i ponovo zapalila za bolje stvari. On meni više nije bio fokus. Vrijeme koje sam trošila na operativu razvoda, na aranžaman svađa i uvreda, samosažaljenje, osuđivanje njega, evakuisala sam na sebe. Vrijeme za sebe. Vrijeme utrošeno na mene i prihvatanje moje odgovornosti. Mnogo puta nisam bila ništa samosvjesnija od njega i otvarala sam ventile koji su šiktali. I kako sam se osjećala poslije toga? Pregaženo, ofucano, sa bljutavim ukusom u ustima, umorna za sve.

• Da li mi je to potrebno? Ne.
• Da li to znači da volim i cijenim sebe? Ne, to znači da učestvujem u nečemu pogubnom za sebe.
• Da li su ovo moji kriterijumi za sreću? Ne, ja ne želim da se moj život tako odvija.

„Hvala ti što si to podijelio sa mnom, ali ja to ne puštam na sebe“ je jedan miran korak, koji kipti od razumijevanja za samog sebe. Kad bi rečenice grlile, ova bi to radila. Jako. A to prija. Znala sam i gde se krila granica za dopuštanje napasničkih „pregovora“. Krila se u meni, jer sam se borila sa krivicom, grižom savjesti, nezadovoljstvom i neprihvatanjem odgovornosti. „Šta ću ja sad?“ se ponavljalo u meni kao pjesma, dok ne bi došlo do vrištećeg Maraja Keri finiša.

Kad sam razgaćila emocije, razumjela ih i preuzela odgovornost za njih, shvatila sam da sam samo žena koja je voljna da radi na sebi. Shvatila sam da niko drugi ne može da me povrijedi ukoliko ja to ne dozvolim, jer su moje emocije i moje biće u mojoj kontroli. Prihvatila sam da ću ponekad biti u haosu, da ću se okliznuti i da mi se to neće dopadati, ali znam da uvijek mogu da se oslonim na sebe.

Za sebe ste savršeni, vas ne definiše bivši partner. Ipak, dok se žvaće samoprihvatanje, dok se eliminiše krivica i ponovno rodi ljubav prema sebi, spakujte vrijeme u džep. Imate taman onoliko koliko vam treba. Sve je do nas, a naša glava je mnogo moćnija i spretnija nego što mislimo. Samo joj nepoznate obrasce ponašanja, treba predočiti za poznate. Ostalo je pjesma. Eto tako.