PIŠE: Mama Mara, Lilihipsteri blog

U poslednjih mjesec i po dana upoznali smo se sa „mračnom stranom“ osjećanja malog djeteta. O, kako smo se radovali što smo izbjegli „todlerske tantrume“, to jest, izlive bijesa koji se često javljaju kod djece uzrasta oko dvije ili tri godine, kakvima smo više puta svjedočili. Ne znam mnogo o tome, ali ovi trinejdžerski koji su nas snašli su srceparajući i razarajući po nervni sistem.  Ne treba ni da kažem koliko smo bili zatečeni novonastalom situacijom. Poslije nedjelju dana smo se pitali da li nam treba stručna pomoć. Potom smo popričali sa prijateljima, razmijenili iskustva, pročitali neke pametne članke i odlučili da – budemo roditelji.

Teško je roditelju da se isključi iz situacije. Izliv bijesa te jako lako uvuče u kovitlac. Probaš da smiriš, da porazgovaraš, da objasniš, da saznaš, da pomogneš, da zagrliš, pa i podvikneš. Ne, ne, ne i ne! Na kraju bi najradije sjeo pored svog djeteta i pridružio mu se u kuknjavi. Barem se mi često u ovakvim situacijama osjećamo nemoćno, što je za roditelja, priznaćete, jedna od najgorih stvari.  Jedno smo naučili. Treba se potruditi da do izliva bijesa ili nemoći ne dođe. Naši se najčešće dešavaju kada je umorna i kada nema snage više da „obrađuje informacije“. Takođe, ne treba da bude gladna, žedna i, najvažnije od svega, ne treba da radi ono što se nama radi. Dok su tako mali, treba da osluškujemo njihove potrebe. Nabavka u supermarketu može da se obavi i poslije ponoći, kada djeca spavaju.  Koracima koje treba da preduzmemo kada se tako nešto već odvija, još se učimo. Tako će, vjerovatno, biti kroz čitavo njihovo odrastanje.

Skoro sam pročitala tekst izvjesne doktorke Šefali, kliničkog psihologa, koja je u tri tačke fino zapakovala savjete zlata vrijedne. Evo, da se i vi naoružate mudrošću.

Greška br. 1: „Lijepo mi kaži.“   Moderni roditelji većinom smatraju da su izuzetno napredni zbog toga što od djece zahtijevaju da im sve lijepo kažu. Apsolutno je pogrešno reći tako nešto djetetu u trenutku kada mu se mozak „zamrzne“ i preplave ga osjećanja. Posljednje što su u takvom stanju sposobni da učine je da koriste svoje govorničke sposobnosti. Ovo naročito važi za djecu mlađu od šest godina. Kada ovo od njih tražimo, još više ih, bespotrebno, frustriramo, zato što stanje u kom se nalaze u tom času nije prirodno. Osjećaju da ih kontrolišemo i onda udaraju i viču još glasnije.  Šta uraditi umjesto toga? Dok našu djecu preplavljuju snažna osjećanja, bitno je da budemo tu, uz njih, spremni da ih nenametljivo umirimo sopstvenom smirenošću. Treba da im pokažemo da smo tu, ali ne da bismo ih kontrolisali i potčinili. Kao neka velika planina koja može da izdrži njihove gromove i oluje. Najvažnije je da im se približimo, mirno, spokojno, da budemo prisutni i probamo da ih prigrlimo, ukoliko dozvole. Kada primijete da im se obraćamo sa saosjećanjem u očima, oni će spontano prihvatiti našu snagu, tihu i stabilnu, pa će sami pronaći put iz „tamnice“. Onog trenutka kada primiejte da ih kontrolišemo, s druge strane, oduprijeće se još snažnije i još više se uživeti u izliv bijesa (tantrum).

Greška br. 2: „Šta nije u redu? Šta se dogodilo? Zašto se tako ponašaš?“ 

Opet, u pokušaju da se povežemo sa djecom, pokušavamo pitanjima da dopremo do njih. Želimo da im stavimo do znanja da nam je stalo i da smo zabrinuti. U želji da im pokažemo koliko ih volimo, postavljamo hiljade znatiželjnih pitanja. Mislimo da će to pomoći da nam se djeca otvore. Upravo suprotno, tako se oni još više zatvaraju. Kada nam djeca pokazuju da su uznemirena time što viču, udaraju i plaču, oni pokušavaju da nam kažu: „ Zar ne vidiš da sam ljut/tužan/povređen/razočaran/kriv uplašen? Zašto me tjeraš da ti objasnim šta i kako? Zar ne možeš samo da budeš uz mene i pustiš me da izrazim svoja osjećanja!?“

Šta uraditi umjesto toga? Zapamtite ovo, svako ljudsko biće želi da ga vide i čuju. Želimo da nas prihvate onakve kakvi jesmo, u kakvom god stanju da se nalazimo. Ne želimo da razmatramo i objašnjavamo svoja osjećanja. Jednostavno, želimo da osjećamo. Ovo naročito važi za djecu. Najveći poklon koji roditelj može dati svome djetetu je dovoljno prostora da izrazi svoja osjećanja, ne dodajući mu riječi, misli, objašnjenja i opravdanja. Na ovaj način, učimo djecu da se ne osjećaju ugroženo zbog naleta snažnih osjećanja i da ih prožive kada se „promole“ u njihovom bićima. Kako došlo, tako i otišlo. Dozvoliti djeci da prožive svoja osjećanja umjesto da ih poriču, „gase“ ili objašnjavaju, jedan je od najdragocjenijih darova koje možemo da im damo.

Greška br. 3: „Prestani odmah! Dobićeš to i to ako ne prestaneš odmah!“ 

Kada kažemo djeci da prekinu svoje emotivne slomove, to je kao kad bi nama neko stavio pljeskavicu u usta i kazao: „Nemoj da žvaćeš.“ Nemoguće je. Kada se postide zbog burnih osjećanja, djeca usvajaju sliku o sebi kao slabima i nezrelima. Zaključuju u takvoj situaciji da nisu dovoljno dobri. Ovo nisu pozitivne poruke koje djeca treba da usvajaju.

Šta uraditi umjesto toga? Kada im stavimo do znanja da se ne plašimo njihovih jakih osjećanja, prenosimo im poruku da ni oni nemaju čega da se plaše. Ako vide da nas nije poljuljala takva situacija, naučiće da se i sami lakše izbore sa tim. Nije naš posao da kontrolišemo kada i kako će naša djeca proživjeti burna osjećanja. Naš posao je da ih podržimo i vodimo kroz velike talase emocija tako da iz njih izađu čitavi. Učeći ih da plivaju u uzburkanim vodama osjećanja, podstičemo ih da shvate da to mogu da urade i kada su sami. Umjesto da ih kažnjavamo, treba da saosjećamo i povežemo se s njima, govorom tijela i umilnim, umirujućim glasom. Treba da ih prigrlimo i pomazimo po kosi. Treba da ih umirimo nježnošću i ljubavlju. To je ono što će na kraju pomoći da se osjećanja stišaju.