Postoji mnogo razloga zašto budemo toliko ljuti na djecu. Prvi korak ka sticanju kontrole nad našim osjećanjima ljutnje i traganju za rješenjima jeste da shvatimo koji se razlozi kriju iza toga.

Kada razumijete razloge svoje ljutnje, možete kontrolisati svoja osjećanja tako što ćete objektivno sagledati situaciju. Dublje razumijevanje šta se krije ispod površine često može zaustaviti ljutnju u samom začetku. I zato, hajde da najprije bliže pogledamo koji su to razlozi zbog koji budemo ljuti na svoju djecu.

Nepostojanje treninga

Roditeljsto  je zadatak od dvadest i četiti sata dnevno, koji nas neprekidno suočava sa raznim izazovima. A ipak, većina nas nije prošla nikakvu obuku iz roditeljstva. Kada prvi put dođemo kući sa bebom, ubrzo otkrivamo da nema priloženih uspustava, i da svakodnevni zadatak moramo obavljati bez učitelja koji bi nam pomogao ili nas vodio. Svako mora da prođe obuku, položi test i dobije dozvolu prije nego što sedne da vozi kola – ali svako može da postane roditelj bez ikakvih vještina, znanja ili obuke. Podizanje djeteta je vrlo ozbiljna odgovornost i možda najvažniji, najizazovniji, najteži, najintenzivniji, najuzbudljiviji od svih poslova koje ćete obavljati, i možda donosi najviše frustracije. Bespomoćnost, zbunjenost, strah i fustracija su osjećanja zbog koji povremeno buknemo u bijesu.

Djeca imaju slobodnu volju

Ne možete naterati dijete da jede, spava, sluša, kaže “Molim te”, “Žao mi je” ili “Hoću tutu”. Djeca imaju slobodu volju, i od rođenja funkcionišu potpuno nezavisno od roditelja, iako su potpuno nesposobna da samostalno prežive. To može biti toliko frustirajuće. Djeca su djeca. Ona nisu “racionalna ” u odraslom smislu riječi. Mi često ne možemo da razumijemo šta rade ili zašto, jer ni ona sama to ne razumiju. Deca nisu odrasli u malom izdanju. Ona će morati još dug put da pređu nego što dublje razumiju život i pronađu neki smisao (ruku na srce, neki odrasli to nikada ne urade). Mi ne možemo kotrolisati svoju djecu, ali kako samo istrajno pokušavamo! Kada ne žele da urade nešto što mi tražimo, kada ne reaguju na roditeljske vještine koje koristimo onako kako od njih očekujemo kada insistiraju na ponašanju koje je za njih štetno, lako eksplodiramo u bijesu.

Naša očekivanja se razlikuju od realnosti

Tokom prve trudnoće imala sam viziju kako bi život trebalo da izgleda sa bebom u kući. Mogla sam da nas  vidim u našem udobnom domu: posmatrala sam dijete kako se igra i smije dok ja mijesim čokoladni kolač u kuhinji. Nigdje u svojoj viziiji nisam vidjela kako uništava vrata od spavaće sobe u napadu bijesa! To važi za sva naša očekivanja o porodičnom životu, kao i o svakoj pojedinačnoj situaciji. Što su naša očekivanja dalja od realnosti, to više prostora ostaje za ljutnju.

Odlomak iz knjige Roditeljska moć, autorka Elizabeta Pentli

Izvor: Moj pedijatar