Iz želje da budete najbolji mogući roditelji na svijetu, težićete da svom djetetu pružite što više prilika za rast, razvoj, nova saznanja. Tako na primjer, prosječan osnovac pored škole, na repertoaru dnevnih obaveza ima i sport, neki od stranih jezika, kreativne radionice ili dodatne časove (sa učiteljicom ili nastavnicima). Roditelji, često se bojeći da svom djetetu ne uskrate važnu priliku da napreduje, traže resurse u aktivnostima ili osobama van kuće. Tako, već u osnovnoj školi, dijete ima raspored koji ponekad, funkcioniše nezavisno od njegove želje. Od trenutka kada se probudi, do trenutka kada legne na spavanje njegov raspored je unaprijed organizovan.

Važno je reći da nekoj djeci takva vrsta rasporeda prija, jer prati njihov razvoj i podstiče ga da se kreće u pravom smjeru. Nekoj djeci je zaista potreban dodatan rad, podsticaj koji ne mogu da dobiju u školi. Međutim, za neku drugu djecu, to predstavlja opterećenje. Nekada iz najbolje namjere, roditelji djetetu nametnu obaveze sa kojima dete u datom trenutku ne može da se nosi. Postoje različiti razlozi iz kojih dijete doživljava dodatne aktivnosti kao naporne. Signali koje dijete šalje da mu je previše aktivnosti, mogu se tumačiti raznovrsno. Mi ćemo skrenuti pažnju na neke od njih i objasniti zašo je važno ne propustiti ih:

1. Dijete ne doživljava da je usphešno u aktivnostima koje obavlja. Početna neuspješnost jeste normalna onda kada dijete tek treba da nauči određenu vještinu. Međutim, ako neuspješnost ostaje uprokos trudu koji ulaže dijete, često može biti slučaj da djetetu nedostaju neke bazičnije sposobnosti u odnosu na onu koja se zahtijeva. Na primjer, dijete odlazi na sportić i uporno ne uspijeva da savlada određene vještine. Može biti riječ da određene psihomotorne sposobnosti nisu sazrele i da one onemogućuju da dijete napreduje. Posledično, dijete biva nespretno, doživljava da kasni u odnosu na vršnjake i ili se povlači, ili pruža otpor prema aktivnostima ili na neki drugi način daje do znanja da mu jako teško ide aktivnost koju ste mu ponudili. Rješenje onda nije u insitiranju na školici sporta, već u traženju aktivnosti koje bi djetetu omogućile da kasnije u toj istoj školici može da ostvaruje rezultate kojima može biti zadovoljan.
2. Dijete se žali se da nema dovoljno vremena za igru. Djeca koja uživaju u dodatnim aktivnostima, najčešće same aktivnosti doživljavaju kao igru. Međutim, djeca koja dodatne aktivnosti doživljavaju kao još jedan niz zahtjeva, kao poziv da ulažu još više truda i napora, najčešće će tražiti vrijeme za igru. Igra je važna za učenje i sazrijevanje i zato za nju uvijek mora biti mjesta. Ako primijetite da dijete doživljava da nema za nju vremena, trebalo bi da to doživite kao signal da u aktivnostima koje pohađa ne uživa dovoljno.
3. Ni jedan rezultat djetetu nije dovoljno dobar. Uvijek treba postaviti pitanje da li dijete ponavlja poruku koju ste mu vi prenijeli ili iz nekog razloga samo sebi nameće visoke standarde u ostvarivanju rezultata. Onog trenutka kada osjetite da dijete počinje da sebe previše opterećuje zahtjevima, vrijeme je da se osvrnete kroz razgovor i na svoje i na djetetovo ponašanje.
4. Dijete odbija da ide na aktivnosti koje ste mu ponudili. Možete to tumačiti kao njegovu lijenost, neupornost, kao nezainteresovanost, ali ako je dijete imalo prilike da proba određenu aktivnost i ipak nastavlja da je odbija, to je možda znak da i vi kao roditelji od nje treba da odustanete. Dijete neće odbijati ono u čemu se osjeća dobro. Ukoliko, međutim, aktivnost koju odbija predstavlja nešto od velike važnosti za dijete, onda o tome morate sa djetetom pregovarati kako bi ono zapravo razumjelo zašto je to važno, a za uzvrat mu ponuditi neku vrstu kompenzacije, nadoknade za njegov trud. (Ne pričamo o tabletima, igračkama i sličnim poklonima. To može biti više vremena sa drugarima ili odlazak u park, na bazen ili slično).
5. Dijete se osjeća bijesno ili frustrirano. Određena doza frustracije neophodna je za učenje. Svaki put kad dijete uvodite u situaciju da nešto novo nauči, od njega zahtijevate izvjestan trud, dakle nužno ga u određenoj mjeri frustrirate. Međutim, ako dijete osjeća da mu je izvjesna aktivnost previše naporna, sa jedne strane može biti riječi o tome da je aktivnost neodgovarajuća za dijete, odnosno da treba krenuti od nečeg elementarnijeg. Ako pak samo dijete nije naviklo na to da ulaže napor, odnosno nije ranije nailazilo na slične zahtjeve, onda svejedno treba da se vratite na neki bazičniji nivo i da ga polako uvodite u aktivnosti gdje će se nešto slično zahtijevati. Pažnja i upornost su vještine koje se treniraju.
6. Dijete upoređuje sebe sa vršnjacima. Čak i ako vi znate da je vaše dijete privilegovano u odnosu na drugu djecu u smislu mogućnosti da ide na određenu aktivnost, vaše dijete može vidjeti samo to da njemu biva uskraćeno ono što je drugoj djeci dostupno. U njegovim očima, ono nije privilegovano. Vaši prioriteti se možda neće poklapati sa onim koje imaju djeca. Za vas će to biti dobre ocjene, za njega druženje sa drugarima. Za vas će biti učenje engleskog, za njega ostajanje posle škole na fudbalu. Važno je koliko da djetetom razgovarate u vezi sa obavezama koje imaju. Ponekad potcjenjujemo sposobnost djece da razumiju zašto nešto radimo, te se pokrivamo onim „bićeš mi zahvalan kad porasteš“.

Znamo da su došla drugačija vremena. Znamo da se na fakultetima očekuje fluentnost u najmanje dva jezika. Znamo da se očekuje da već po završetku fakulteta osoba ima radno iskustvo. Znamo da je samo formalno obrazovanje prestalo da bude dovoljno. Međutim, važno je da znate da smo još dosta daleko od toga u razredima osnovne škole. Dijete koje stvori otpor prema obavezama već u osnovnoj, neće imati mnogo strpljenja u srednjoj školi ili na fakultetu. Vaša misija roditelja je ne samo da imate pametno, obrazovano dijete sa dobrim radnim navikama, već i srećno dijete koje sa entuzijazmom i radoznalošću pristupa novim zadacima. Zato:

1. razgovarajte sa svojim djetetom o njegovim interesovanjima;
2. izložite mu razloge zašto je određena aktivnost važna;
3. saslušajte njegove razloge zašto njemu nije;
4. probajte da razumijete šta bi određenu aktivnost učinilo zanimljivijom;
5. ostanite osjetljivi na to da je neka aktivnost preveliki zahtjev;
6. tražite saradnike koji bi vam pomogli da prepoznate koje su dodatne vještine potrebne djetetu.

Niko nije rekao da je roditeljstvo lak posao zar ne? Držite se.

Izvor: http://logoped-drcabarkapa.com