PIŠE: Girotondo

Roditeljstvo je stalna borba: trebamo li da slijedimo svoje instinkte i uvijek uskakati u pomoć djetetu ili se ponekad trebamo i oduprijeti tome? Kad se posvađa s prijateljem ili se bori nekom slagalicom, naša prva reakcija kao roditelja je da mu pomognemo i riješimo taj problem umjesto njega: da se upletemo u svađu s malim ljudima ili da pronađemo tu puzzlu koja se uporno skriva.

Je li to kontraproduktivno? Možda suština roditeljstva nije u tome da djeci učinimo živote što lakšima, već da ih osposobimo za samostalno rješavanje problema?

S druge strane, vjerovatno nijedna teorija neće spriječiti mame da podignu svoje dijete kad padne. Bitno je da djeca znaju da smo uvijek tu za pomoć, savjet i utjehu. Kad su sigurna da roditelji stoje iza njih, lakše će razviti svoja krila i poletjeti u samostalno istraživanje svijeta.

Evo liste problema koje ne bismo trebali rješavati djeci, ako im zaista želimo pomoći:

Dosada

Ponekad mi se čini da smo istrijebili dosadu iz života današnje djece: gomila zadataka, aktivnosti na koje jurimo, zabavni sadržaji na svim uređajima kojima smo okruženi dostupni u samo jednom kliku,… A kad djeca imaju svoje vrijeme za dosadu? Istina je, djeca se ne vole dosađivati i vjerovatni će pokazati svoje mrgudno lice kad im postane dosadno, ali dosada je najplodnije tlo za podsticanje kreativnosti, istraživanje svijeta, smišljanje novih igara,… Kad mi slijedeći put dijete dođe i kaže da joj je dosadno, znam što ću joj reći: u redu dosađuj se.

Frustracije

Ponekad i najsitniji problemi mogu biti izvor frustracija, pogotovo za mališana koji se tek uči da se nosi sa snažnim emocijama. Ne treba odmah umjesto djece rješavati sve frustracije: nespojive lego kockice, puzzlu koju je teško naći, izgubljenu bojicu, macu koju ne mogu nacrtati… Najbolji savjet koji im možemo dati je da malo predahnu uz neku drugu aktivnost. Nakon predaha će sigurno lakše sami rješiti problem koji ih toliko frustrira.

“Ne sviđa mi se to jelo”

Jedemo raznoliko. Jedemo jela od trenutno dostupnih namirnica (posebno domaćih koje dozrijevaju u vrtu). To rezultira time da svako ponekad jede omiljeno jelo, a ponekad jede i ono manje omiljeno. Možemo izvaditi sastojke koje baš mrzimo i jesti ostatak, ali nećemo kuvati nekoliko verzija ručka. Tačka.

Neuspjeh

Strah od neuspjeha znači da nećemo rizikovati. Uz povremene neuspjehe ili mogućnosti neuspjeha, učimo da je i neuspjeh sastavni dio uspjeha, vježbamo vještine rješavanja problema i testiramo svoju upornost da se trudimo još više. Kad vidimo da dijete krene u pogrešnom smjeru pri rješavanju nekog problema, neka završi. Bolje je učiti na sitnim neuspjesima. Srušene lego kockice ili pogrešno pomiješane boje nisu velika šteta.

Nedostatak novca

Svrha džeparca je da djeca nauče da raspolažu novcem i preuzmu odgovornost za svoje troškove. Džeparac ne treba da bude velik da bi bio poučan. Većoj djeci možemo dati odgovornost da raspolažu godišnjim budžetom za sopstvenu odjeću. Potroše li sav budžet na skupi par patik, to je greška koju roditelji ne bi trebalo da isprave. Greške su ionako sasvim normalna stvar i bolje da ih naprave dok su pod roditeljskim krovom.

Svađe s prijateljima

Sigurno ćete puno puta doći u iskušenje da posredujete u dječjim svađama, pogotovo ako “nanjušite” tugu svog djeteta. Ali izdržite i ne miješajte se,  djeca trebaju konflikte s vršnjacima da bi naučila pregovarati i poštovati tuđe granice. Ako roditelji pomažu razrješiti sve sukobe, oduzimaju djeci vrijednu priliku da razvijaju socijalne vještine.

Domaći zadaci

Kad je škola prestala biti odgovornost i “posao” djeteta, a kad je postala odgovornost i briga roditelja? U ambicioznoj trci za uspjehom, postalo je obavezno učiti s djetetom, pa čak i pisati zadatke umjesto njega. Roditelji ponovno čitaju lektire i prepričavaju ih djeci, a kad će ih djeca pročitati? Kad kažem da neću pomagati oko domaćih, mislim na to da neću sjediti i učiti i pisati zadatke s djetetom. Uvijek ću biti tu za pojašnjenja i uputstva i konstruktivne rasprave. Vrijednost škole nije samo u ocjenama, već i u stečenim radnim navikama i odgovornosti. Kao što sam jednom negdje pročitala: vrednija je jedinica za sopstveni trud, nego petica za trud roditelja.