Zvanični stav stomatološke oduvijek je bio: “Kada je to neophodno, bez obzira na uzrast djeteta (pa čak i ispod 2 godine), nepovratno oboljeli mliječni zubi se MORAJU IZVADITI!!! “

Vađenje mliječnih zuba je mnogo jednostavnije i lakše nego kod stalnih. To se radi u lokalnoj anesteziji i ne ostavlja bilo kakve posljedice i psihičke traume kod djeteta.Mliječni zubi se obavezno vade:

1. Ako je došlo do infekcije i nemoguće ih je liječiti (uglavnom je to slučaj kod male djece);
2. Ako su ozbiljno razoreni i ne mogu se zatvoriti i nadoknaditi izgubljeno tkivo;
3. Ako se javlja otok;
4. Kod postojanja fistule (bibuljica na desnima preko koje se cijedi gnoj);
5. Kada je zub potamnio poslije povrede i ne može se liječiti;
6. Kod ozbiljnijih povreda;
7. U slučajevima obimnog karijesa, a preostaje još malo vremena do prirodne smjene zuba;
8. Kod nepravilnog nicanja stalnih zuba.

Otvaranje zuba (drenaža) i čuvanje takvog zuba u dužem vremenskom periodu, kao i ponavljano davanje antibiotika da bi se uklonio otok bez vađenja zuba, su stručno neopravdani i nikada se nisu preporučivali. Mogu da budu samo kao kratkrotrajno rješenje (nekoliko dana) dok se ne steknu uslovi za vađenje. Vađenje zuba se odlaže samo kraće vrijeme, zbog opšteg stanja djeteta i psihološkog prilagođavanja.

Drenaža zuba je često izaziva mnogo veću trauma od samog vađenja.

Zadržavanje inficiranih zuba zbog tobožnjeg čuvanja prostora za stalne zube je apsurdan i krajnje nestručan pristup jer se time ugrožava zdravlje djeteta. Razoreni zubi najčešće ne mogu da čuvaju prostor, a i kada mogu, valjda je važnije zdravlje od eventualno kasnijeg nošenja protezice za ispravljanje zuba. Uostalom prostor se može čuvati sa specijalnim protezicama -čuvarima prostora koji se mogu postaviti posle vađenja.

Izvor: Dječija stomatologija