PIŠE: Mama Maja, blog Lilihipsteri
Da li vam se dogodilo da vas dijete zove da nešto vidite, a vi biste samo željeli da pročitate do kraja vijest na koju ste naišli na Fejsbuku? Da li se onda brecnete na dijete kad vas pozove peti put ili s grižom savjesti sklanjate telefon i izvinjavate se što niste obraćali pažnju?
Malo ko je izbjegao zamku stalne (lažne?) povezanosti preko interneta. Pametni telefoni učinili su nas zavisnim od „novih“ informacija: sve je hitno, obavještenja jednako stižu za promotivne emejlove i važne poslovne poruke, svaki komentar na Fejsu odmah se „čuje“ iz džepa, Vajber kao da zahtijeva da odmah odgovorimo… Zato stalno govorimo: „Izvini, sačekaj, samo da pogledam…“ Jurimo wi-fi po parkovima, nestrpljivo čekamo kelnera da nam otkrije šifru; kafa može da se čeka. Šta, međutim, sve to znači za našu komunikaciju s djecom? Odnosno, da li nešto propuštamo, dok ništa ne propuštamo?
Prašina se digla ovih dana zbog istraživanja koje je sa svojim timom sprovela izvjesna dr Dženi Radeski, pedijatar iz Bostonskog medicinskog centra u SAD, inače specijalista za dječiji razvoj i ponašanje. Istraživači su, naime, prerušeni sjedeli u restoranima brze hrane i iz prikrajka posmatrali grupe odraslih ljudi s barem jednim djetetom. Bilježili su kako se odrasli ponašaju i koliko čestu posežu za telefonima i ostalim pametnim spravama. (Bilo bi zanimljivo sprovesti slično istraživanje kod nas, iako je love za klopu izgleda konačno nestalo, ali još se ima za kafu.) Elem, od 55 posmatranih grupa, u 40 su roditelji bili zaokupljeni ekranima. Jedno dijete je, na primjer, pokušalo da majci preko stola podigne glavu i odvoji je od tableta; uzalud. Druga žena je ispod stola šutnula dijete jer je pokušavalo da joj privuče pažnju dok je šarala po telefonu. Zaključak koji su izveli istraživači je da, čudna mi čuda, pretjerana posvećenost telefonima loše utiče na komunikaciju sa djecom. Ljekari će dodatno ispitati da li i u kojoj mjeri vrsta sadržaja koji roditeljima odvlači pažnju od djece utiče na komunikaciju. Takođe će osmisliti preporuke za upotrebu pametnih telefona pred djecom, koje će uskoro objaviti američka Pedijatrijska akademija.
Prirodno se nameće pitanje, međutim, da li su za ove tužne prizore krivi pametni telefoni ili roditelji. Da li bi mama koja je ispod stola ćušnula dijete uradila isto dok razgovara telefonom sa žicom? Po čemu se ove situacije razlikuju od onih u kojima dijete urla: „Mama, mamaaa!“ dok ona razgovara sa komšinicom? Na kraju krajeva, ona mama vjerovatno i kod kuće zanemaruje djecu zbog nekog ekrana…
Tek, priča se na internetu raširila kao požar i za glavnog krivca je proglašena tehnologija. Protivnici imaju već mjesta gdje stavljaju slike roditelja ukebanih na djelu (na primjer). Glas su digle i mame koje prosto obožavaju svoje ajfone (na primjer). Ipak, u vrijeme kad klinci za četvrti rođendan dobijaju tablete, čini mi se da je deplasirano dizati pobunu protiv pametnih telefona. Bolje bi bilo skrenuti roditeljima pažnju na pravilno korišćenje tehnologije pred djecom.
I pticama na grani je jasno da oni uče tako što nas oponašaju. Svi možemo da se odreknemo mobilnog za vrijeme ručka ili večere – pod uslovom da porodica uopšte jede zajedno za stolom, a ne svako za sebe ispred tv-a ili kompjutera. Nećemo provjeravati mejlove dok uspavljujemo bebu; mamu koja je na Fejsbuku dok doji treba upozoriti da propušta divne trenutke zbližavanja. Nećemo prekidati igru ili čitanje knjige zbog poruke na Vajberu – time poručujemo da nam je uređaj važniji od djeteta.
Strpljenje je danas gotovo zaboravljena vrlina, a za odgajanje bezbrižne i negovane djece upravo je strpljenje najvažnije. Roditelje koji ignorišu djecu, zbog poruka ili nečeg drugog, treba stalno upozoravati na to da će uskoro ta ista djeca vjerovatno gledati u ekran dok ih oni budu ispitivali o školskim obavezama i sumnjivom društvu. A tu je još nešto, jednako važno: poštovanje prema sagovorniku. Ako ne gledamo u ljude s kojima razgovaramo i slušamo ih jednim uvetom, djeca će naučiti da je sasvim u redu ne obratiti pažnju i ne uključivati se pretjerano u priču. Naše bake i deke bi prevrnuli očima na takvo nevaspitanje, ali pretpostavka danas je valjda da priča nije pretjerano važna. Ili, ako je važna, imaće reprizu. Ne znam samo kako će djeca naučiti to da procijene… A možda će nas stvarno snaći strašna sudbina koju najavljuju zagovornici teorije o zlim pametnim telefonima: doći će generacija ljudi koji će se dopisivati SMS-om dok sjede za istim stolom.
