Ništa ne boli jače od gubitka djeteta. To govori i lice Radomira Ljiljanića iz Danilovgrada, oca koji je na tragičan način izgubio svoju 15-godišnju kćerku Nikolinu. Agonija dvomjesečne potrage za njegovom mezimicom koja je nestala 23. januara, okončana je 16. marta. Beživotno tijelo Radomir i Nikolinin brat Nikola našli su u rijeci Zeti. Bio je ovo slučaj koji je uzdrmao Crnu Goru.

Na ovu priču za MNE magazin pristao je, kaže, kako bi svim roditeljima pomogao da spriječe tragediju koju je on doživio, i ukaže na to da čovjek sam ne može mnogo toga da učini, potrebna je pomoć institucija, prije svega škola.

“Kada čovjeka zadesi ovakva nesreća, onda počinje da razmišlja o onome što ranije nije. Borio sam se sam koliko mogu sa Nininom depresijom, ali nijesam  uspio. Druga je stvar kad je porodica na okupu, kada su tu i majka i otac. Ja, sam, kao roditelj jednostavno nijesam uspio da stignem sve, nijesam uspio”, kaže Radomir.

Sada shvata da mu je trebala pomoć, institucija, škole, bilo koga. Nikolina je bila u najosjetljivijim godinama u kojima se na život i na njegov kraj ne gleda sa dovoljno razboritosti.

“Kakav način je imala moja moja Nina, dijete od 15 godina, da se bori kad je sva nedaća pala na njena pleća. Bila je dobra, izuzetno poštena, svačiju muku je uzimala na sebe. To je koštalo njenog mladog života. Čovjek kao pojedinac ne može ništa sam da uradi. Svega ste svjesni, da vam ne pričam kakvo je stanje u našem društvu. Sam pojedinac ne može, ja sam se borio sa Nikolom i Ninom, kroz sve što smo prošli u nekim ružnim stvarima našeg života… Nema toga šta nijesam uradio da djecu izvedem na pravi put. Sa ponosom mogu da kažem da su najvaspitanija i najskrominja, moja djeca….Teško mi je”.  kroz suze priča Radomir Ljiljanić.

Priča da se Nina  borila se depresijom tri mjeseca  i da je u posljednje vrijeme izgledalo da su se ,,stvari sredile”.

“Zajedno smo proveli taj dan. Iz kuće nije izašla. To je bio petak, ide vikend. Otišli smo da obiđemo njenu braću od tetke, bili su na raspustu, pa se nijesu dugo gledali, jako su vezani, stalno se posjećujemo. Pošli smo kod tetke, jeli palačinke… Oko 10 i 20 vratili smo se kući. Nikola kao vojnik čim je došao, oprao zube i u krevet, ja  i ona ostali smo da gledamo Pinkove zvezdice. Ona čim je došla rekla je ,,Tata, ja sam još gladna“. Odgovorio sam ,,Sine, sjedi jedi..” Ona uzela da jede i to slatko. Onda je otišla, obukla pidžamu, i pošli smo na spavanje – Nikola i ja u jednu sobu, ona u drugu…. Tek  u podne smo  saznali da je nema”, prisjeća se kobne večeri Radomir Ljiljanić.

Kaže da se Nikolina lomila sve vrijeme od početka školske godine.

“Njena depresija trajala je čitavo polugođe, od raspusta na ovamo. Ona je izabrala medicinsku školu i to je jako željela, to je bila njena životna želja. Bila je jako dobar đak. Ona je i taj dan u petak učila… Prošao sam čitav njen zdravstveni karton, ne znam kako sam se izborio sa svojom depresijom usljed njene depresije”, priča Radomir.

Sjeća se da je Nikolina nekad usljed životnih nedaća bila ta koja je vraćala optimizam i sreću. Prolazili su kroz jako teške situacije, u kojima je Nikolina hrabrila oca.

“Sjedne u krilo i ne odustaje dok mi ne izmami osmijeh na lice. Ne samo meni, nego kompletnoj familiji. Nju je bilo nemoguće ne voljeti. Svačiju muku ona je na sebe uzimala, sve se to njoj kupilo i to u najgorem periodu svog života kada su najosjetljivije godine. Kada se ličnost mijenja, pubertet i te stvari. Isplivali su svi njeni problemi, nije mogla da se izbori sa tim. Najgora stvar u tom periodu je to što se ona zatvorila prema svima, pa čak i prema meni…”

Radomir dodaje da ga poražava što pojedinac nema kome da se obrati, niti ima načina da sam nešto uspije da promijeni. To su, kaže, neke stvari koje obeshrabruju čovjeka u startu.

“Zato kažem, zašta služe institucije, škole posebno? Užasno sam razočaran načinom rada… Jedino koga mogu da pohvalim je medicinska škola, koja ima  jako dobar sistem. Razočaran sam u sistem u kompletu, svi ti zakoni koji se donose jako su dobri, prilagođavaju se EU, međutim kakva je primjena zakona svi dobro znamo. Drugo, zreo čovjek ima načina da se bori. A kakav način ima moje dijete od 15 godina, kad se sve moguće svali na njena mala pleća, kakav ona ima način da se bori”, pita Radomir, kako kaže, kao roditelj i kao građanin.

Nina je bila učenik Medicinske škole, a kroz tri mjeseca njene depresije otac kaže da su se za Ninu sa njim borile njena razredna i školski psiholog.  Za njih ima samo riječi hvale.

“Sistem života koji je nametnut dovodi do toga da roditelji nemaju vremena za dijete. To se jednostavno  dešava i protiv toga ne možemo. Nemam opravdanja za to. Škola je ta koja zaista treba djetetu da pruži svaku moguću pomoć. Ako se ne može osloniti na pomoć u kući, neka se osloni na školu. Psihološkinja u medicinskoj školi i Ninina razredna su divne žene. Oni  zaista vode brigu šta se dešava sa djecom. Puna tri mjeseca trajala je Ninina teška depresija sa kojom smo se mi borili i nijesmo uspjeli. Sve nas je prevarila, tolika je njena inteligencija bila, prevarila nas je sve. Sve je ukazivalo da joj je bolje, niko ništa nije primijetio”, priča Ljiljanić.

Dodaje da država mora da bude svjesna našeg mentaliteta, da je jaka porodica stub društva i da se prema tome usklađuje. Ističe da ovaj problem mora stalno da se pominje, i da nikad o njemu ne prestane da se priča.

“Ne želim da se zaborave ovakve stvari. Mladi život moje Nine pogodio je Crnu Goru i hvala svakome, svima koji su saosjećali sa nama. Ima još mladih života koji su izubljeni. Evo sami možete priznati, pogledali ste njenu sliku – dovoljno govori kako je to biće bilo divno… Moramo biti mnogo pametniji, konkretniji u rješavanju ovakvih problema. Kada je porodična situacija stabilna, onda je i država stabilna. Ljudi to ne shvataju i odaljavaju se jedni od drugih. To su situacije koje utiču i na našu djecu. Sistem koji nam je nametnut  da nam nedostaje vremena za djecu mora da se mijenja. Jednostavno moramo se truditi sada i uvijek oko njih”, priča i plače Nikolinin otac.