Piše: PG Mama

Skoro sam, na ulici, srela poznanicu. Reče da joj se svidio blog. Ja onako zbunjena, jer je pod pseudonimom, a ona kaže- Pa to pišeš ti, zar ne? Priznah krivicu, i rekoh sebi, stvarno nema smisla, ajde lijepo śedi i napiši nešto.

Danas sam radila eho dojki. Prošlo je nekih dvadeset dana od kada sam napipala neku promjenu. Dvadeset dana paklenog razmišljanja, nervoze, skrivanja informacije. Samo je D. znao. Prosto nijesam imala hrabrosti reći ikome iz familije.

Prije par mjeseci

Zvrrrrrr.
Ćao, što radiš?
Evo sa đecom kitim jelku.
E viđi, stigli su mi nalazi one biopsije, moraću na operaciju…
Šljus!

Da me je neko opalio macom po glavi lakše bi mi bilo. Moja majka, tačno prije godinu dana operisana od kancera dojke, dobija novu dijagnozu: kancer grlića materice. Kakvo crnilo pred očima. Glava bubnji. Više niti čujem đecu, niti vidim napravljeni haos, niti stižem da im skuvam da što iźedu. Prošlogodišnja operacija, hemioterapija, radioterapija, koja pada malo poslije mog porođaja, pa ne smijemo biti u kotaktu. Sve smo to prošli. A sada? Ne znaju što će zateći kada počne operacija. Srećom, sve se odvija prilično brzo, pa je za par dana operišu. Moji strahovi nijesu zaživjeli i izvodimo je iz bolnice poslije 7 dana.

Kako opisati nekom da nijesam uspjela da se nasmijem kada je R. sav ponosan, puzao oko mene, kada je H. počela da izgovara složene rečenice, i vukla me za nogavice govoreći: Čuješ ti mene, ja tebi rekla nešto! A J. i D. đeca koja su mnogo toga već prošla, strahujući, bespogovorno slušaju, mijenjaju nas odsutne roditelje, ako se potrefi da je D. na poslu, a ja moram do bolnice.

Praznici

Novogodišnje poklone sam počela da im kupujem već početkom decembra. Da, znam, briga većine zapošljenih majki je da ne provode dovoljno vremena sa svojom đecom. Sjećam se dugog niza godina, kada smo bili jednoroditeljska porodica, tog osjećaja krivice koji me je nagrizao. Znala sam da moram raditi, da moram prehraniti tada malecne J. i D, da sve što radim, radim za njih, ali opet! E taj mi se osjećaj javio i sada. Količina prazničnog duha koji smo im željeti prirediti se nikada prije toga nije u toj mjeri viđela u našem domu,

H je od jutra od mraka plesala uz dječije pjesme, koje više nikome nijesu smetale, jer nije bilo neispavanih i obavezama i strahovima opterećenih roditelja. J. i D. su nastavile sa sportskim i socijalnim aktivnostima, zadovoljne što su poklone dobijale iz sedmice u sedmicu, vjerovatno i rasterećenjem od kućnh poslova. R. je uživao u beskonačnom maženju i hodanju. Da! Pred Novu godinu je počeo da hoda uz stvari. D. i ja smo polako počeli da se osjećamo opet dobrodošlim u sopstvenim životima.

Dok nijesam upoznala D. nijesam posebno uživala u praznicima. On je nekako unio toplinu svega toga u naš dom. Valjda su ta moja osjećanja vezana za onaj dan prije par godina, kada je izigravao Đeda Mraza đeci koja nikada nijesu viđela Đeda Mraza, koja su raširenih očiju i nasmijanih lica mislila da je došao samo zbog njih. Ove godine je bio Đed Mraz našoj đeci.

Proljeće, vrtić i izlet

Nekako mi je ova 2015. godina brzo počela, još brže nastavila. Prebrzo mi je stiglo proljeće. Početkom marta se u našoj kući vodio pravi mali rat. R. je trebao da krene u vrtić sa nepunih godinu dana. Svi ostali su krenuli kasnije i D. se nikako nije mogao pomiriti sa tim. Na kraju se sve svelo na to da se on za pet dana potpuno navikao na boravak u vrtiću, dok mu je tata svakog dana proživljavao teror i zahtijevao da on ide za njega. Ja, onako sluđena obavezama, povratkom na posao, ni ne osjetih neku preveliku promjenu. Sa godinama ukapirah da muškarci inače teško proživljavaju stresne situacije, samo što o tome uopšte ne pričaju, ili pričaju mnogo manje od žena.

Živjeti u kući sa dvoje malo djece različitih godina, znači živjeti na tri nivoa. Prvi nivo podrazumijeva izdizanje svih stvari koje nijesu primjerene da ih R. koristi na metar visine, vezanje kuhinjskih elemenata, fioka, osiguravanje utičnica, kablova, kompjutera. Na bezbjednoj visini se nalaze svakodneven stvari koje i H. može koristiti, a na visini od neka 2 metra nalaze stvari koje koristimo samo mi. To je već mnogo problematičnije, jer ona uprti stolicu i donese je đe joj je volja, posluži se najčešće lakovima za nokte, markerima, pomadama, svim onim što je potrebno za uljepšavanje jedne male gospođice. Ali njoj je jezik plav! Što je doručkovala jutros? MARKER!

Majkooo, idemo na izlet sljedeći vikend. Moraš poć’ u školu da potpišeš saglasnost. “Danas u 6”, reče J. tonom i akcentom tipičnim za tinejdžere. Sad je u onom uzrastu kada se većina stvari podrazumijeva i zahtijeva. “Ali ja još uvijek ne znam da li ćemo ti dozvoliti da ideš”, ne znam što mi bi da joj to kažem, valjda frustracija netraženjem dozvole. Naravno, nastaje strašna drama, svo društvo je za par trenutaka obaviješteno, telefon ne prestaje da svitka, opterećen obavještenjima koja pristižu. Kako me opterećuju roditeljski sastanci. Ne mogu da utvrdim da li su mi teže padali dok sam ja bila u školi ili sada.

Za sada sam kancer free. Sve je u redu. Rizična grupa, kontrola na svakih pola godine. Kako su nam se razmakli oblaci više glava. Nasmijani, srećni cijenimo zdravlje koje imamo. Cijenimo svaki dan proveden sa đecom. Ipak, sjenka je još uvijek tu. Strah za buduća pokoljenja. Pitanja sa koliko se godina djevojčice prvi put odvode na specijalističke preglede za otkirvanje kancera dojke i grlića materice.