Piše: Ljubica Balać, Mama na ćoše

Jel’ ti pomaže muž?
To pitanje kad čujem, zbunim se. U glavi mi nekako odmah kreće pjesma…“oterajte djeco san, osvanuo novi dan…“, jedna za drugom ređaju se slike – moj tata nasmijan, nježno me budi pjevajući uz radio, smiješi se na moje vječito mrgođenje kad mi se dan ugurava u san. Miriše doručak, kuća je već topla, suđe oprano.

To pitanje kad čujem sjetim se kako me je vodio kod zubara, u čekaonici mi pokazao djevojčicu prelijepo očešljane kose i ubjeđivao me da duga kosa ne mora da me uskrati za igre koje je mrse, da češljanje ne mora da boli ako se češlja polako, odozdo na gore, dok rukom držiš ostatak da ne čupa.

To pitanje kad čujem pomislim kako je u kući sve držao „pod konac“, nas čiste i site, dok je mama po dva mjeseca bila kod svojih i njegovala bolesnog dedu. Kako je divno i s uživanjem kuvao, kako je usisavao dok mama kuva!

Sjetim se odmah i kako smo svi zajedno slušali ploče i pjevali, zajedno čekali nove godine, kako su me na sankama zajedno vukli uveče kod prijatelja, a meni u povratku žao da zaspim koliko mi je bilo lijepo da ih slušam, dok vije snijeg…

Sjetim se drečavo zelene sveske tvrdih korica koju mi je kupio kad je shvatio da volim da pišem pjesme, da napravim svoju knjigu, sa svojim ilustracijama na svaku pjesmu! Kako je, kad god ga naljutim jer sam beskrajno tvrdoglava, išao po kući i pjevao „Al’ tata ti me voliš“.

Kad to pitanje čujem sjetim se kako su i nas i obaveze uigrano dodavali jedno drugom, jureći s posla na posao, vraćajući se nama kao da su tek ustali, odmorni i spremni za igru. Za mene život nije bio muka, nego pjesma. Za mene nisu bili „svi muškarci isti“. Nažalost. Ja sam vjerovala da su svi muškarci kao moj tata.

To pitanje kad čujem, uvijek se sjetim kako su njih dvoje sami, bez ičije pomoći, bili uvijek na dva posla, između nas dvoje i uvijek jedno. Moji mama i tata uporno su se miješali jedno drugom u posao, ali nikad u uloge.

Ako muž „pomaže“, dijete i kućni poslovi su samo ženska „stvar“. On svrati da jede, prespava, presvuče se, poigra, pomogne, dobio je drugu mamu, a vi sa njim drugo dijete. Teško da je to muž. Još manje je tata.

Ako nam „pomaže“ muž, nema nam pomoći. Ne zbog nas, jer mi muževe odavno možemo da biramo, nego zbog naše djece. Njima zapadnemo takvi kakvi jesmo, sa svim na šta pristajemo, iza čega se krijemo – i mi i naši muževi. A oni izgleda treba da budu više muževi nego tate.

A moj muž?

Ništa on meni ne pomaže! I zato ga sad još više volim.

Moj muž je tata.

Izvor: Mama na ćoše