BLOG piše PG Mama

Nagrdi me žena što pišem onako kako govorim. Znam, mnogima smeta, mnogi kada čitaju u glavi čuju književni izgovor. Kada čitaju, riječi izlaze po književnom izgovoru. Kada su kući, onda govore narodskim jezikom. Bila sam srećna kada su dozvolili upotrebu slova Đ u đeca, međed, đe. Zašto? Zato što moja đeca nikada neće morati razbijati glavu da li su ispravno napisali sjedi, jer mi tradicionalno u porodici śedimo. Isto ka’ što se śekiramo i odradimo danas, a ne ostavljamo za śutra.

No, politika je najmanje važna kad su đeca gladna! Kriza, ova globalna, ekonomska, iako meni potpuno virtuelna, jer mi nije jasno kako svijet može upasti u krizu, liše moralne, ušla je polako u naš dom. Protekle dvije godine polako, neosjetno, a ove bogomi sve više i više, ne samo osjetno, već itekako prisutno.

Vodili smo R. na kontrolu i vakcinaciju. Kako je termin savjetovališta stavljen pola sata poslije početka smjene, uvijek se čeka, iako nam je naravno zakazano. Ni to mi nije jasno, svi mi kada nam se dijete razboli žurimo da ga povedemo odmah na početak smjene njegovog izabranog pedijatra. Zašto onda staviti termin savjetovališta tada? Naravno, bolesna đeca trebaju imati prioritet u odnosu na zdravu. Čekaonica, tri mame, tri bebe i jedan tata – naš tata. Već godinama posjećujem domove zdravlja, bolnice i ostale neizbježne insitutcije dječije zaštite i moram primijetiti da se broj tata znatno povećao. Ne onih koji sjede ispred u autima i čekaju da se sve završi, već onih koji aktivno preuzimaju ulogu roditelja. Ženica, mlada, lijepa. Sa drugim đetetom u naručju. Kaže kako je miran, ali ipak kako se jedva izborila sa post-porođajnom depresijom. Ja onako zbunjena, podignem glavu I uključim se u razgovor, što skoro nikada ne činim. Ponekad, onako luda od sveukupnih obaveza, izađem u šetnju sa klincima, a u glavi mi odzvanja jedna Štulićeva pjesma. “Lude žene prolaze kroz grad”. Znam, znam, nije LUDE, nego LIJEPE, ali kako se ja tako osjećam, stalno razmišljam jesu li zaboga i ostale majke ponekad lude kao ja? I kaže ženica kako je tako bilo i sa prvim đetetom, pa se opet ponovilo i sada. Kako je danima plakala, ništa nije mogla raditi, kako se osjećala izolovano, usamljeno. Da! Kako se kod nas tako malo priča o ovome. Valjda naša tradicija i vaspitanje nalažu da se stojički nosimo sa trudnoćom, porođajem i svemu što slijedi kasnije. A malo koja nije u jednom trenutku usamljena.

Majko, neću ti ga više ni minuta pazit’- reče mi J. Neđe u prvoj polovini ove godine je prestala da me oslovljava mama i počela sa mrskim MAJKO. Sjećam se dana kada su moji roditelji počeli da se razvode i kada sam u svoj svojeglavosti adolescenta odlučila da ih zovem po imenu. Ali, ovo majko, mi je palo tako teško. Jeste, reće psiholozi, to je faza kojom đeca ulaze u svijet odraslih, smatraju da se na taj način udaljavaju od majčinog krila, da ne kažem suknje. Dan kada je moje prvijenče odlučilo da se neće maziti i tepati mi. Naravno, dvogodišnja H, koja trči po kući i iz sveg glasa sriče riječi koje je uspjela da savlada tih dana, jedva je dočekala da me prozove: makooo. I tako ja ostah bez sopstvenog termina kod frizera. J. neće da pazi R. ni tih pola sata. Dobro, kombinovaću se između suprugovih dežurstava! Rekoh sebi, a znam da D. dežura makar tri puta sedmično i da preostalo vrijeme želim da provedem sa đecom i sa njim.

Ipak, moram priznati da je život počeo da se malo sređuje od kada je R došao na svijet. Pored sve pomoći koju sam imala, postojali su oni dani kad se D. vratio na posao, a ja ostajala sama sa njih dvoje malih i još dvoje u školi. Tih dana sam bila posebno luda. Činilo mi se da nikada nije bilo teže, da je osamljenost samo moja pratilja, da želim sa nekim starijim od 12 godina progovoriti makar dvije riječi. Tih dana me i komšiluk zavolio, svima sam se kezila u liftu i govorila “Dobar dan”, bili oni raspoloženi za to ili ne.

Što želiš za rođendan? – Želim da mi napravite tortu  Šališ li se to? – Ne ja, no je to želja, kad već pitate. I tako ja dobih tortu. Zaboravivši rođendanski poklon, čudih se što D. provodi više vremena na internet, nego obično. A on je tražio recept. Naravno, alarmirao je i sve prijateljice, tako da torta stiže. J. umije skuvati nekoliko jela, a i ona i D. prave keks tortu. Tako one zakuvaše puding, a D. napravi magiju. Naravno, H. je ubačala suvo grožđe i ananas. Naučena ranijim mini katastrofama kućne radinosti, kupismo dvije kesice, jer sam je navikla da umjesto raznoraznih slatkiša jede suvo grožđe. Koliko je jedna tako obična stvar izazvala zadovoljstva i ljubavi u mom srcu. Viđeti njih, kako zajedno prave tortu, slušati ih kako se prepiru ko će što uraditi i stavlja li se puding prah u hladnu ili provrlu vareniku, jednako je užitku cjelodnevnog izležavanja u nekoj vikendici na planini sa omiljenom knjigom u rukama. Već godinama unazad, od većeg dijela ljudi kojima je uopšte i bitan moj rođendan, dobijem stvari za kuću/đecu, stvari koje su mi potrebne i korisne, ali koje ne zadovolje mene samu u onoj mjeri kako bi me zadovoljile one namijenjene samo mom visočanstvu.

Majko, moramo opet ići u kupovinu školskog pribora – reče D. Trebaju nam još flomasteri, tuš, lenjiri, drvene bojice, štapići uglja, trebaće uskoro i glina, a zaboravili smo kupiti notne sveske. Padom mraka na oči razmišljala sam kako su se notne sveske nekada zvale hajdanke, kako I mi završismo školu bez ugljenih štapića, I kako ne kapiram što će im sad opet drvene bojice, kada ih već par godina ne koriste. Naravno, J. je “velika” i piše hemijskom, a D. grafitnom olovkom. Naravno, obje moraju imati sopstvene potrepštine, jer je u našoj kući nemoguće nešto podijeliti, iako predmete imaju različitim danima. – Ajde to što će trebati uskoro da kupimo od oktobarske plate, pomirih se sa sudbinom.

Za H. moramo kupiti garderobu i obuću za vrtić, koji isto treba platiti. Tu je rata stambenog kredita, još samo 17 godina, tri smo srećom već platili, zatim tekući račun i rata za dugovanje za struju, voda, komunalije, održavanje zgrade, itd, itd. Kada izađemo u šetnju vidim da sugrađani sjede po kafićima, ispred zgrade komšijska đeca pedalaju neka metalna auta, koja su prelijepa, ali koštaju samo 100 eura, pretpostavljam da je ovo samo u odnosu na one skuplje varijante mini mercedesa i audija. A J. i D. već tradicionalno traže biciklo. I to je jedina stvar oko koje su odlučile da sklope primirje i rekle da će ga dijeliti. A ja se svo vrijeme pitam jede li nam ko čarape zaboga? Zadnjih godinu dana skoknem do Tuzi, kupim donji veš iz Arilja, čarape. Đeci svaki put po minimum 10 pari. I one nikada nemaju spariti iste da obuju. Nekad nemaju uopšte, no krišom uzmu moje. Onda ja prevrnem cijelu kuću, sve ćoškove, zavučem se ispod garniture, kreveta, radnih stolova, prevrnem kupatilo naglavačke, da vidim da nije đe što zapalo. Ništa. Da imamo psa, sumnjala bih da ih on đaolu predaje. Skoro pomislih da sam poluđela, pa otvorih i filter od mašine za veš, rekoh da ne zapadaju tamo. Opet ništa.

I kako se dovijati? Iako radimo sve dodatne poslove koji nam iskoče, kraj mjeseca, onaj period kada se novca ima malo ili nimalo, nama se sve više primiče sredini. Ozbiljno razmišljamo o iseljenju u neku od država sa dobrim obrazovnim, zdravstvenim i socijalnim sistemom, gdje bi, kao i ođe, po vas dan dirinčili, ali makar ne bi u strahu glavu razbijali o tome da li ćemo imati para za hranu do kraja mjeseca.

Ko ti je kriv što si rađala četvoro đece, pa se sad nema – reći će neko. Tome nekome ću vjerovatno uši svezati na vr’ glave u mašnu. Mladi i radno sposobni, oni koji se ne ustručavaju zavrnuti rukave, trebali bi moći omogućiti svojoj porodici pristojan život. Ali, ođe, đe se o natalitetu i podršci porodici samo priča u strategijama i izvještajima, teško da ćemo uspjeti. Ipak, neka 2 mjeseca sam išla za ukućanima ka’ zla svekrva: ugasi svijetlo, ne pali mašinu za suđe tokom dana, pa samoj sebi: ne pali mašinu za veš tokom dana. A još kad bi mi familija šćela jesti kuvano, pa da lijepo skuvam uveče, na jeftinu struju  I trećeg mjeseca me dočeka lijepo iznenađenje – račun za struju 20 eura niži!

Nego, dobih poziv od prijateljica da idemo na zumbu. To je valjda neki ples, kombinovan sa aerobikom, koji je vrlo dobar za održavanje kondicije, mršavljenje, a na kraju i druženje – sve ono što mi je vrlo potrebno. Naravno, odbila sam. Kako im reći da, ako bi i postojalo moje slobodno vrijeme u nekom paralelnom univerzumu, te časove ne bih mogla priuštiti ovih dana.