PIŠE: Jelena Holcer, dipl.pedagog

Po nekim filozofima, cijeli život je priprema za smrt. Po nekim drugim, učenje života svodi se na vječito održavanje djeteta u sebi. Djecu i pojam smrti je teško povezati, jer djecu doživljavamo kao oličenje radosti i života, dok na sam pomen riječi „smrt” većina odraslih osoba osjeti strah i tugu ili se prisjeti nekoga ko više nije u ovoj dimenziji stvarnosti.

Upravo strah od smrti i sopstvene neraščišćene blokade predstavljaju glavni razlog zašto je roditeljima teško da o tome govore sa svojom djecom. Oni projektuju sebe, očekuju da će dijete osjetiti ono što osjećaju oni (strah, bol, tugu…), pa otuda i nastaje potreba da, u slučaju gubitka bliskih osoba, svoje dijete zaštite što je moguće više. Zapravo, zaštita i podrška je potrebnija njima, odraslima. Ali, kako onda mogu da zaštite ili pripreme dijete na nečiji nepovratan odlazak, kada najčešće ni oni sami nijesu na to spremni?

Dječija sposobnost razumijevanja smrti razvija se uz zrelost. Prvi pojmovi dolaze do djeteta preko priča o životinjama, crtanih filmova, ili filmova sa televizije. Bajke se, na primjer, često završavaju riječima: „…i živeli su srećno do kraja života”. Međutim, djeca ne postavljaju pitanje: „Šta znači: do kraja života?” Oni ne shvataju konačnost ovog pojma, niti da kada neka osoba više ne postoji, to istovremeno znači i da se nikada neće vratiti. Poslije pete godine, dijete ima malo više informacija o smrti i o tome da sve životne funkcije jednom prestaju, i da to važi za sva živa bića. Ipak, tek od desete godine ono zaista razumije pojam smrti, na način sličan odraslima i da ovaj pojam podrazumijeva opštost, odnosno, da će se dogoditi svakom živom biću.

Individualne razlike reagovanja na smrt su velike kako kod odraslih, tako i kod djece. Iako su uobičajene reakcije djece: strah, ljutnja, zbunjenost, tuga… svako dijete će na gubitak neke drage osobe reagovati u skladu sa svojim uzrastom, temperamentom, iskustvom, odnosom koji je imalo sa tom osobom. Ipak, na dječije doživljavanje smrti kao nečeg užasnog, ili možda, sastavnog dijela života, uveliko utiče ponašanje roditelja u ovim situacijama.

Ukoliko pripremate dijete na odlazak nekog člana porodice, podijelite sa njim neko vaše lično iskustvo ranijeg gubitka. Pružite mu što jasnije odgovore i što više detalja, jer će tako lakše razumjeti ono što se dogodilo. Nikada ne pominjite da je neko otišao na nebo, postao anđeo, da nas uvijek gleda od gore… jer posebno ako je dijete u predškolskom uzrastu, ove pojmove može shvatiti bukvalno, postati uplašeno i zbunjeno. Takođe, izbjegnite laži da je umrla osoba otputovala. Na ovaj način, osim što značajno urušavate povjerenje između vas i djeteta kada shvati da ste ga lagali, istovremeno rizikujete pitanja na koja, sigurno, nemate odgovor, kao što su: „Čime je otputovala, je li tamo sada pada snijeg, gdje je kupila kartu, je li ima tamo društvo, možemo li da je posjetimo…”. Umjesto toga, rečima primjerenim njegovom uzrastu, radije recite istinu. Što prije prihvati da je smrt sastavni dio života, da je upravo došao kraj života nekoga koga i ono poznaje i voli, to će prije početi da se suočava sa patnjom, a time i doprinese sopstvenom iscjeljenju.

Ispoljite emocije i razgovarajte o bolu

Ponekad je osjećanje bola zbog nepovratnog odlaska neke osobe toliko snažno da nije moguća potpuna kontrola sopstvenih emocija. Ipak, vaš uplašen, uznemiren glas i uplakano lice dodatno zbunjuje i plaši dijete. Zato, koliko god to bilo teško, pokušajte da pronađete način da barem djelimično kontrolišete svoj glas, ton, riječi, mimiku, gestikulaciju… Ali, nemojte u ovome pretjerivati, jer ako odete u krajnost i ponašate se kao da je sve u redu, vaše potisnute emocije će dijete razumjeti kao sebičnost ili bezosjećajnost, kao da ta osoba za vas nema nikakvu vrijednost, jer biste inače plakali i tugovali… . Reći djetetu da ste veoma tužni i plakati pred njim je sasvim u redu. Pokazujući mu ličnim primjerom, dajete mu slobodu da se i ono rastuži i to jasno pokaže. Ispoljavanje emocija i razgovor o bolu je nezaobilazan dio procesa preboljevanja gubitka.

Zato, zaboravite na ono: „To dječaci ne rade, nije lijepo da plačeš na javnom mjestu, plaču samo kukavice i slabići…”. Nemojte govoriti ni: „………….(osoba koju ste izgubili), ne bi volio da ti plačeš…”.

Zašto neka djeca ne plaču? Možda ne razumiju pojam smrti, možda ne osjećaju tugu ili ne umiju da je izraze, možda misle da bi time vas još više povrijedili, možda nisu svjesni šta se dogodilo u trenutku kada je gubitak najsvježiji pa će ih sustići kasnije… Kako god se vaše dijete ponašalo, dozvolite mu upravo takvo ponašnje.

Ne ponašajte se kao da se ništa nije dogodilo

Potrebno je vrijeme da dijete preradi ovo iskustvo i da se navikne na nečije odsustvo. Ali, umjesto da dozvole djetetu (i sebi) da prihvati novu situaciju, ispolji svoje emocije, ispriča sve misli ili sjećanja koja mu se jave… roditelji uglavnom čine suprotno. U želji da zaštite dijete ili u pokušaju da život što prije nastavi uobičajenim tokom, pokušavaju na različite načine da mu skrenu pažnju (okružuju ga drugom djecom, intenzivnije kupuju igračke, ne govore u njegovom prisustvu o umrloj osobi…), ukratko, ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo…

Međutim, kada nepovratno ode neko koga ste voljeli, zapravo se dogodilo nešto veoma veliko u vašem srcu. Zašto biste se pretvarali da je to – ništa?

Dozvolite djetetu da se oprosti

Osjećaj da su uspjeli da kažu „Zbogom” ili „Volim te”, osobi koje više nema, ljekovit je kako za odrasle, tako i za djecu. Ukoliko dijete izrazi želju da ode na sahranu ili zajedno sa vama odlazi na groblje, dozvolite mu. Takođe, podržite ga ako želi da toj osobi napiše pismo ili nešto nacrta. U nekim zemljama postoji običaj da se na balonima ispišu poruke ljubavi posvećene umrlima, a zatim baloni puste da odlete. Pri tome, nije toliko važno da li dijete vjeruje da će njegove riječi stići do onih kojima su namijenjene, koliko je za vas važno da djetetu olakšate bolan period. Potreba za kontaktom ne prestaje sa mogućnošću da se neko vidi ili dodirne.

Održavajte sjećanje na izgubljenu osobu

U uzrastu od 3-5 godina, dijete je u fazi logičnog razmišljanja. Tada dok, na primjer, gleda fotografije i vidi svoje roditelje ono može upitati: „A gdje sam ovdje ja?”. Roditelji mu odgovore: „Ti se još nisi rodio.” Dijete pita: „Znam, nisam se rodio, ali gdje sam bio?”. Pitanje je jednostavno, ali odgovor nije. Odgovorom: „Nigdje”, izazivate novi niz pitanja ali i na izvjestan način, povrjeđujete ijete. Jedno od rješenja je: „Bio si u mojim mislima.”

Slično je i sa umrlim osobama. Ukoliko dijete pita: „A gdje su oni sada?” odgovor koji je pomirljiv za različite vjere, običaje, kulture… a istovremeno i sasvim istinit, jeste: „Oni su sada u našim mislima.” Koristeći prvo lice jednine, možete reći djetetu i: „Meni će uvijek biti teško što osobu koje više nema, ne mogu da vidim, dodirnem, zagrlim… Ali zato, u mislima mogu da je prizovem kada god hoću, dovoljno je da se sjetim. Sve dok ga/je pamtim, on/a je sa mnom i praviće mi društvo, možda u mislima mogu sa njim/njom, čak i da razgovaram, biće uvijek tu uz mene… Obogatio/la je moj život, srećan sam što sam ga/je poznavao. Mislim i da je njegov/njen život bio ljepši zahvaljujući tome što smo mi poznavali i voljeli njega/nju.”

Zaista, gdje odlaze oni kojih više nema? Odlaze na najljepše mjesto na svijetu. U naša srca, zauvijek.

Izvor. Sensa