Model otac-djevojčica

Slično prethodnom scenariju, že­na koja je odrasla bez autoriteta oca (koji uopšte nije bio prisutan ili iz nekog drugog razloga nije odigrao svoju prirodnu ulogu) podsvjesno će u emotivnom odnosu tražiti muškarca koji će joj kompenzovati muš­ki autoritet – nekog ko je iz niza razloga tu ulogu od malih nogu igrao u sopstvenoj porodici. Muškarac pak koji je odrastao bez muškog autoriteta podsvjesno će tražiti že­nu kojoj u odnosu treba otac kako bi sam mogao da nastavi da igra ulogu na koju je navikao. Isto tako, takav muškarac će autoritet koji nije imao u sopstvenom domu tražiti negde drugdje, često u javnoj sferi – u korporacijama, politici i slično.

U privatnoj sferi, prema svojoj “djevojčici” ponašaće se previše zaštitnički. Stalno će paziti na njeno ponašanje i ispravljati njene “greške”, a često umesto nje i odgovarati na pitanja koja joj drugi postave. Za nju će obavljati većinu stvari, posebno van kuće, čime će dodatno snažiti svoj autoritet nad njom i njenu zavisnost o njemu. Ona će to najčešće prihvatati jer će je to štititi od pretjeranog stresa svijeta odraslih, a ako i pokuša sama nešto da učini za sebe, suočiće se s bujicom “očevih” kritika i uvjeravanjem da su njeni pokušaji nepotrebni jer za to ima njega. To će se s lakoćom utisnuti u njenu podsvijest pa će, ne shvatajući apsurd takvog ponašanja, od njega tražiti odobrenje za svaki svoj potez ili odluku i tako u potpunosti potkopati svoj integritet.

Iako je i takav odnos vrlo toksičan, posebno za “dijete” koje u njemu ima ograničene mogućnosti rasta, a u njemu se najčešće događa i fizičko zlostavljanje, on će se nastaviti dokle god to dvoje ljudi dopunjuje jedno drugo u podsvjes­nim potrebama.

Model dijete-dijete

Osim ta dva, najčešća scenarija, mogući su i neki drugi, poput odnosa dijete-dijete. On nastaje između partnera koji zbog preterane strogosti roditelja nisu imali priliku da prožive svoje djetinjstvo kao djeca pa imaju potrebu to da nadoknade kao odrasli; kad su oboje bili izloženi neadekvatnom roditeljskom autoritetu ili drugim okolnostima zbog kojih nijesu imali priliku da odrastu. Njihov odnos u početku može biti vrlo maštovit i bajkovit (kao i njihov seksualni život), ali stalno će živjeti u oblacima, uvijek će ih iznova iznenađivati brutalnost svijeta u kojem žive i neprestano će ulaziti u situacije iz kojih će biti potrebno da ih izvlače.

Neće sami biti sposobni da donose odluke za sebe i da se samostalno kreću kroz život. Dokle god ih neko sa strane bude spasavao i ispravljao njihove greške – neko ko će umjesto njih preuzimati odgovornost – odnos će se nekako održavati. Bez toga on će ili prestati (jer će partneri potražiti nekog u identitetu majke ili oca da se o njima brine) ili će jedno drugo neodgovornim odlukama i ponašanjem dovesti do uništenja.

Model brat-sestra

U porodicama u kojima su brat i sestra bili veoma povezani obično će jedno drugo u svom psihoenergetskom prostoru smjestiti na poziciju partnera, to jest vrlo blizu. Pri ulasku u partnerski odnos podsvjesno će tražiti osobu koja ima slične osobine kao njihov brat/sestra, a često i izgledom podsjeća na njih.

Bliskost brata i sestre najčešće implicira da su njihovi odnosi u porodici bili skladni. Kad te osobe uđu u partnerski odnos, on će takođe najčešće biti skladan i bez većih turbulencija. Od svih navedenih devijantnih modela takav će odnos biti najmanje štetan jer će se u njemu partneri, dvoje odraslih, zrelih ljudi slagati u većini stvari. Imaće slične stavove, vijrednosti i ciljeve i među njima će rijetko biti tenzija ili povišenih tonova. Najveći problem imaće u emotivnom i segmentu seksualnosti. Iako će se u mnogočemu razumjeti i biti bliski jedno s drugim, među njima neće biti “hemije” koja je u zdravim emotivnim odnosima nezaobilazna i temelj seksualne privlačnosti.

U takvom scenariju partneri će mnogo češće nego u drugim modelima ulaziti u kompenzacijske odnose s drugima i često će to prećutno odobravati, svjesni da jedno drugome u tome ne mogu da udovolje, ali će ih udobnost ostalih segmenata odnosa najčešće održati zajedno.

Gdje je izlaz?

Bez obzira na ograničenosti i probleme, pa i na krajnju destruktivnost nekih od navedenih modela odnosa, većina osoba u takvim odnosima ostaje čitav život. Ako iz njih i izađu, a da nisu raščistili svoj podsvjesni prostor i uzroke koji su ih do toga doveli, isti model ponoviće im se u drugom odnosu.

Drugačiji, kvalitetniji odnos biće moguć je­dino ako partneri osvijeste ne samo uzroke zbog kojih su u njega ušli nego i uloge koje u njemu igraju ili sopstvenom voljom počnu da ih mijenjaju. Proces osvješćivanja i promjene, svakako, nije lagan i zahtijeva mnogo vremena, energije i upornosti kao i suočavanja s brojnim izazovima koji čekaju oba partnera. Da bi se oni nadvladali, potreban je jak motiv, koji partneri često nemaju jer u takvim, disfunkcionalnim odnosima najčešće nema istinske ljubavi i stvarne emotivne bliskosti. Zbog toga i sami često ne vjeruju da je promjena moguća.

Ali tek kad raščiste s obrascima zbog kojih su ušli u odnos i iscijele svoj podsvjesni prostor (za šta je često potrebna stručna pomoć i vođstvo), partneri će moći svoj odnos da sagledaju objektivno, kao zreli, odrasli ljudi, sa svim prednostima i nedostacima. Tek tada će moći da odluče ima li smisla da u njemu ostanu i da ga grade ispočetka, na sasvim drugačijim osnovama, ili je bolje da iz njega izađu. Često se partneri, nakon što prođu proces transformacije i iscjeljenja, ponovno zaljube jedno u drugo i njihov odnos postane sasvim drugačiji i kvalitetniji.

Ako se to ipak ne dogodi, ili jedan partner odbija­ da se promijeni i uprkos svemu i dalje pokušava­ da igra istu ulogu, u takvom odnosu nema rasta, nema dinamike i nema života. Iz njega je zbog toga najbolje otići i stvoriti neki novi i bolji.

Izvor: Sensa

 

Pages: 1 2