PIŠE: Milica Belada, dipl.psiholog, porodični psihoterapeut
Djeca lažu, izvrću istinu, kriju činjenice i negiraju ono što je očigledno. Djeluje kao da im za to uopšte ne trebaju instrukcije, niti ohrabrivanje. Faza laganja je dio razvojnog kognitivnog sazrijevanja djeteta i najčešće prođe za nekoliko mjeseci. Međutim postoji i druga vrsta laganja, koja mnoge roditelje brine, naročito ako se radi o kompulsivnom laganju, laganju koje je često i bez očiglednog razloga. Ta briga je opravdana jer, jednom kada se stvori lanac nepovjerenja i laži između roditelja, teško je naći jednostavan način da se taj ciklus prekine.
Kompulsivno laganje može biti indikator različitih poremećaja ponašanja, kao i poremećaja pažnje sa hiperaktivnošću i drugih. Tada je laganje praćeno ponašanjima kao što su krađe, varanje, agresija, bježanje iz škole, trenutni napadi bijesa, loši odnosi u grupi vršnjaka. Postoji nekoliko razloga zašto djeca kompulsivno lažu:
- Strah – djeca koja lažu, obično se plaše posljedica onoga što su uradili. Kada je takva situacija roditelj može zaključiti da dijete zna da je ono što je uradilo loše, samo što tome ne može da se odupre. U takvoj situaciji – “Rekao sam ti sto puta da to ne radiš” – ne pomaže, djeca odlično čuju i znaju da to što su uradili nije dobro. Potrebno je otići dalje, ukazati na srž ponašanja koje je izazvalo laganje. Pored toga, strah može postojati i od roditeljskih reakcija kao što su vika, agresivno ponašanje… to je poruka da su djeca možda uplašena temperamentom svojih roditelja i da bi možda trebalo drugačije postupiti i otvoriti prostor za smireniju komunikaciju u situaciji kada dijete laže.
- Navika – djeca lažu iz navike, kroz praksu nauče na takav način govorenja i ponašanja. To se naziva “refleksno laganje”. Takvo ponašanje je ojačano agresivnom konfrontacijom djeteta, otvorenim raspravama o tome da li je nešto laž ili nije. U takvoj situaciji, dobar način je da se djetetu da šansa da povuče laž, nakon što ju je izgovorilo, i to bez posljedica.
- Učenje po modelu – djeca se ne mogu zaštititi od situacija laganja, kroz takve situacije uče o iskustvima drugih sa laganjem, bez obzira da li se radi o vršnjacima ili članovima porodice. Svako roditeljsko neodržano obećanje “bijela” laž, bezopasan izgovor ili čak namjerno korišćenje neistine daje djeci informaciju kako se laži koriste.
- Predikcija – djeca često lažu jer smatraju da će roditelji unaprijed reći “ne” nekom njihovom zahtjevu, odbiti njihovu molbu da im dozvole da nešto urade. Zbog toga je vrlo loše pravila stvarati u hodu, stavljati djecu u situaciju da ne znaju kakvi su roditeljski stavovi po pitanju neke situacije ili negirati djeci sve što požele – djeci su potrebne jasne granice i pravila i mogućnost da otvoreno pitaju za neku dozvolu.
Česta roditeljska dilema je da li se ovakve vrste laganja trebaju kažnjavati. Odgovor nije jednostavan.
Ako su laži motivisane navikom, ako je to samo „refleksna laž“, kažnjavanje će najbolje funkcionisati. Naravno, nakon kazne za takvo ponašanje potrebno je dati pažljivu instrukciju kakvo drugačije ponašanje će biti nagrađeno.
Ako je laž motivisana strahom, učenjem po modelu i predikcijom, kazna će vjerovatno na duže staze biti nefunkcionalna. Umjesto toga bolje je potražiti dublje motive laganja i na tome raditi.
Ako šire pogledamo, namjera svakog roditelja je da jača iskrenost i povjerenje sa djecom. Cilj je naučiti djecu da vole istinu, ne da je se plaše, i da mrze laž, a ne kaznu koju laž donosi. Zato je vrlo važno djeci razjasniti da ih ne kažnjavate zato što ste otkrili istinu (kako djeca najčešće percipiraju kaznu) već zbog neadekvatnog ponašanja. Kao i za druge situacije, potrebna je doslednost i veliko strpljenje.
