PIŠE: Sanja Obradović, dipl.psiholog, REBT psihoterapeut
Ima mnogo razloga zašto je nekim ljudima teško da izgovore NE. Obično im se dešava da ne mogu da odbiju da zadovolje svoju rodbinu i/ili prijatelje, bez obzira na to šta im oni traže. Javlja se problem u postavljanju ,,granica “, iako zahtjevi i želje značajnih drugih prevazilaze moći onoga od koga se traži njihovo ispunjenje. Ljudi koji stalno ispunjavaju tuđe želje vremenom postaju iscrpljeni, napeti i često nisu svjesni zbog čega se tako osjećaju.
Osobe koje su stalno u ,,službi“ drugih imaju uvjerenje da su manje vrijedni ako nisu u stanju da ispune nečije zahtjeve i želje. Na primjer, njihovo osnovno uvjerenje glasi: ,,Ako ne mogu da udovoljim prijatelju/rođaku na njegov zahtjev ja sam loš čovjek i ne vrijedim.“ Ovakvo razmišljanje je iracionalno i često donosi samo negativne posljedice onome ko ga održava.
Osobe sa ovakvim uvjerenjem će se truditi da rade stvari za druge iako to njima u velikom broju slučajeva šteti (oduzima im vrijeme, psihofizičku energiju,…). Pri tom, oni će misliti da rade ispravnu stvar i da prosto tako MORA da bude.
Sa druge strane, ljudi koji traže pomoć će je tražiti sve više, čak će i povećavati svoje zahtjeve i imaće utisak da posjeduju neograničeno pravo i kontrolu nad osobom koja im pomoć pruža. Ipak, ukoliko osoba koja stalno daje u nekom trenutku ne ispuni njihov zahtjev oni će to vidjeti kao nešto neprihvatljivo i silno će se uvrediti i naljutiti.
Kako reći NE? Osnovna stvar je imati uvid u to da raditi nešto za drugoga na uštrb nas samih nije nešto što je dobro i poželjno. Sa druge strane, uopšte nije loše uraditi nešto za sebe i ,,zaštititi“ sebe kada je to moguće pritom ne okarakterisati to kao sebično ponašanje.
Umjesto razmišljanja ,,Ja sam loš ako ne uradim nešto za drugoga“ treba razmišljati ,,Niko nije ni dobar, ni loš. Svi imamo vrline i mane“, kao i ,,Ako ne uradim nešto za drugoga ne znači da sam sebičan i da će me drugi manje voljeti i cijeniti“. Kada se usvoji ovakvo uvjerenje, druga stvar je da treba u skladu sa tim i reagovati u određenoj situaciji što iziskuje asertivni vid komuniciranja sa drugima.
Dakle, kada neko zatraži pomoć, a vi niste realno u situaciji da mu izađete u susret (zbog nedostaka vremena, energije, materijalnih sredstava, itd.) potrebno je to i reći na adekvatan način.
U tom trenutku treba zvučati samouvjereno i reći da niste u mogućnosti da ispunite to sada. Ako je osoba navikla da od vas dobija pomoć onda će to ići malo teže, odnosno neće vas shvatiti ozbiljno i navaljivaće dalje.
Potrebno je da, pored osjećanja krivice koje će vam se sigurno javiti, ostanete pri svojoj odluci da ne možete da isunite želju ili zahtjev bliske osobe. Ako vam se nakon toga ponovo javi osjećanje krivice, sjetite se da niste manje vrijedni zato što ste to učinili i da imate pravo da se izborite za sebe i postavite ,,granice “ drugima. Rezultat ovakvog ponašanja će biti mnogo bolji jer vas ljudi neće gledati kao automat za ispunjavanje želja već kao osobu koja takođe ima sopstvene želje i ima sopstveni identitet.
