PIŠE: Neda Bektešević, mr defektologije, Eduko-kreativni centar za djecu sa smetnjama u razvoju

Većina roditelja često nije sigurna kada prvi put treba da posjete defektologa/logopeda. Prema skali razvoja govora, prva teškoća nastupa u obliku nedovoljno razvijenog govora. Kada primijete da se dijete, inače urednog razvoja, premalo, pogrešno ili teže verbalno izražava u odnosu na vršnjake, roditelji se uspaniče. Roditelji djece kod koje je dijagnostikovan nedovoljno razvijen govor počnu vrlo rano da primjećuju govorne sposobnosti svog djeteta, što se često pripisuje tvrdoglavosti, lijenjosti ili genetskom nasleđu.

Kada dijete napuni tri godine i krene u vrtić, a roditelji dobiju priliku da uporede govor svog djeteta s govorom vršnjaka, postaju svjesni da im dijete ima pravi problem. Tada je najbolje zatražiti savjet stručnjaka. Važno je što prije krenuti sa tretmanom, jer je dijete često već u tom uzrastu dovoljno svjesno da se razlikuje od vršnjaka. Sluša, ali ne razumije ili ne želi odgovoriti, ili mu je izgovor iskrivljen i nerazumljiv, pa se često događa da ga okolina ne razumije. Upravo zato dijete se može osjećati nesretno, ljuto, frustrirano, rjeđe priča, a u komunikaciji se počinje sve više oslanjati na gest.

Kod defektologa/logopeda se ide ako:

– Beba do drugog mjeseca života ne guče, ne reaguje na zvuke iz okoline, ne reaguje na majčin glas i ne uspostavlja kontakt očima prilikom dojenja.
– Beba do šestog mjeseca života ne spaja neka slova i ne počne sa polurazumljivim ‘brbljanjem’.
– Beba do devetog mjeseca života ne spaja slogove (ba-ba, ma-ma, ta-ta).
– Dijete od godinu dana nema osmišljenu riječ i ne razumije značenje riječi.
– Dijete do treće godine života nema završen govorno-jezički razvoj.

Odlazak kod defektologa/logopeda ne treba odlagati u sljedećim slučajevima:
– Kada dijete od dvije godine prilikom stimulacije i igre vrišti i povlači se.
– Ne zadržava pogled, prilikom igre voli da se samo igra, bez uključivanja drugih ljudi.
– Ne traži stvari gestom (ako nema govor), već ih grabi.
– Kada se dijete ne odaziva, nekad roditelji pomisle da ne čuje.
– Upada u konfliktne situacije i burno reaguje na zahtjeve. To se dešava zato što dijete ne razumije šta mu se traži. U drugoj situaciji, njemu poznatoj, izvršiće taj zahtev – ne zato što ga je razumjelo, već je povezalo nalog sa datom situacijom (primjer – nalog: ‘Donesi cipele i idemo napolje’ će izvršiti, ali zato na nalog: ‘Donesi cipele i stavi u ormar!’, ili: ‘Stavi cipele u ormar!’, opet će donijeti cipele da ide napolje, ili ga neće izvršiti.
– Kada je dijete ‘trapavo’, motorno nespretno, ima nekoordinisane pokrete. Kasnije je počelo da drži glavu, sejdi, ili je kasnije prohodalo.
– Kada je rođeno kao ‘riziko’ beba. To podrazumijeva novorođenčad sa slabom Apgar ocjenom, koja su rođena modra, koja su primala kiseonik, bila u inkubatoru, imala fiziološku žuticu, kada postoji sumnja na slušno oštećenje, hipotona ili hipertona djeca (sa smanjenim ili povišenim tonusom mišića), djeca sa cerebralnom paralizom, rascepima ili raznim sindromima.

Na šta treba paziti

Što se tiče izgovora, deca između tri i tri i po godine moraju ispravno izgovarati glasove p, b, t, d, k, g, m, n,j, f, v, h, l, a, e, i, o, u, dok se glasovi s, z, c, š, ž, č, ć, dž, đ, r, lj i nj mogu tolerisati najdalje do pete godine.

Ako kod djeteta primijetite neka druga odstupanja u govoru, kao što su mucanje ili brzopletost, treba što ranije intervenisati. Već se u uzrastu dvije i po do tri godine možete potražiti pomoć stručnjaka koji će procijeniti je li dijete spremno za tretman.
Ako vaše dijete do polaska u školu nema govornih poteškoća, ali vaspitačica u vrtiću primijeti da pogrešno drži olovku ili ne može povezati skup glasova u riječ i isto tako rastaviti riječ na glasove (npr. umesto T-A-T-A kaže KAPA, umesto M-A-M-A kaže STOL), potrebno je što prije reagovati i uključiti dijete na defektološko/logopedski tretman.

Iz takvih teškoća proizlaze teškoće u čitanju i pisanju – disleksija i disgrafija. Tada se počinje raditi na glasovno-slogovnoj terapiji kao predvejžbama vještine čitanja i pisanja. Vrlo je važno kod predškolca ispitati orijentaciju u prostoru, odnose lijevo-desno u odnosu na sebe i druge, vidjeti postoji li jezička slabost u govoru, tj. čuti dijete kako i na koji način se izražava i koliki mu je vokabular. Dijete u tom uzrastu treba naučiti da je pisana riječ znak za izgovorenu riječ i da ima isto značenje, i da treba da razumije pisanu poruku.

Ako dijete s teškoćama krene u prvi razred, one vremenom postaju sve vidljivije. U početku kada počinje da usvaja vještinu čitanja najčešće nastaju smetnje zbog nedovoljno učvršćene veze slovo-glas, prisutne su teškoće u glasovnoj analizi i sintezi, a i u nedovoljno razvijenoj vizualno-motornoj percepciji