PIŠE: Milica Belada, dipl. psiholog, porodični psihoterapeut

Gubitak djeteta je najintenzivniji stres koji odrasla osoba – roditelj može da doživi. Prosto nije prirodno da dijete umre prije roditelja. Svaki roditelj se nada da će vidjeti kako njegovo dijete odrasta, sazrijeva, osamostaljuje se, zasniva svoju porodicu, ali ponekad, to se ne dešava. Gubitak djeteta simbolizuje gubitak budućnosti, nade i snova, nove snage.. Zbog same prirode odnosa između roditelja i djeteta, ovaj gubitak se ne može opisati riječima, on prožima svaku poru čovjekovog života i izaziva sumnju u smisao života. Međutim,  moguće je, čak neophodno, nastaviti dalje.

Način žalovanja za izgubljenim djetetom zavisi od nekoliko faktora: uzrasta djeteta, od toga da li je smrt nastupila iznenadno ili je bila očekivana, samog konteksta življenja, uloge koju je dijete imalo u različitim oblastima porodičnog života. Gubitkom djeteta mijenja se konfiguracija porodičnog sistema, dijete koje je imalo brata/sestru sada je jedinče, mlađe dijete može da postane starije, partneri koji su trebali da postanu roditelji, barem na kratko su izgubili tu ulogu… Ali bez obzira na sve to, ne može se govoriti o većem ili manjem bolu koji roditelj osjeća, radi se samo o autentičnom, intenzivnom osjećanju koje vremenom mijenja svoj oblik i način ispoljavanja.

Roditelji koji izgube dijete su suočeni sa paradoksalnom situacijom: sa jedne strane izaći na kraj sa bolom zbog ekstremnog gubitka, sa druge strane je urođena potreba da se nastavi sa životom, što kvalitetnije moguće.  Tokom tugovanja, roditelji doživljavaju uspone i padove u ispoljavanju emocija. Mnogi  osjećaju krivicu zbog toga što su živi. Osjećaju krivicu i kada počnu bolje da se osjećaju, u momentima kada uspiju da se nasmiju, kada na momenat zaborave na gubitak. Stoga je jako važno da se o svemu tome razgovara, da se postavljaju pitanja, traže grupe podrške.

Roditelji koji tuguju osjećaju da su otuđeni, usamljeni, diskonektovani jedno od drugog. Vrlo često je brak nakon gubitka djeteta ugrožen, naročito ako je dijete bilo jedino, ili je drugo dijete odraslo. Ovo je potkrijepljeno i samim načinom tugovanja koji je vrlo često različit kod muškarca i žene. Žene su sklonije da otvoreno razgovaraju o gubitku dok muškarci nalaze drugačije načine da se izbore sa tugom. Zbog toga nije rijetko da se međusobno ne razumiju i okrivljuju. Žene češće plaču, jer plač prepoznaju kao način da se ispolje intenzivna osjećanja, da se pokaže koliki je intenzitet tuge.  Stoga, kritikuju ili negiraju tugu muškarca – oca, ako je on ne ispoljava na isti način.

Dodatan rizik u takvim situacijama je dijete koje je rođeno nakon gubitka djeteta. Novorođeno dijete roditelji često gledaju kao utjehu za sva razočarenja. U dijete se na taj način investira potreba da se zamijeni izgubljeni član, da se bude dokaz nepravde koju je smrta nanijela porodici. Zbog svih navedenih interpretacija, koje se najčešće odvijaju na nesvjesnom nivou, roditeljski par je zarobljen u svom gubitku, dijete postaje identifikovani pacijent, pojavljuje se simptom bolesti. Zato je jasna komunikacija neophodna u situacijama žalovanja, komunikacija koja omogućava da se dijele misli i osjećanja a da ostali članovi porodice to razumiju i u tome učestvuju.

Postoje različiti stilovi tugovanja za različite porodice. Neke porodice se nakon gubitka okupljaju, okreću jedni drugima i otvoreno ispoljavaju tugu među sobom dok su prema spoljašnjoj sredini zatvoreni. Druge porodice su okrenute ka spolja, svako tuguje za sebe, na svoj način, emocije se ne ispoljavaju prema članovima porodice, najčešće da se međusobno ne bi povređivali.

Ono što roditelji koji imaju iskustvo gubitka djeteta treba da znaju je:

– suština procesa tugovanja je integrisanje gubitka u živote, to je proces nastavljanja života bez osobe koja je umrla;

– to je sveobuhvatno, prožimajuće, bolno osjećanje koje ne smije biti  negirano ili ignorisano;

– potreba da se priča o djetetu koje je umrlo, o situacijama u kojima će nedostajati je vrlo važna, treba je poštovani i zadovoljiti u adekvatnom intenzitetu;

– potrebno je prihvatiti da je djetetov život bio važan i značajan, bez obzira na to koliko je trajao. Ovo je naročito kada se desi gubitak trudnoće, ili pak gubitak djeteta na porođaju ili neposredno poslije rođenja. Proces razvoja djeteta intrauterino, koji traje devet mjeseci ima i svoju psihološku funkciju pripreme za roditeljstvo, pa je vrlo intenzivno osjećanje koje nastane kada se taj proces iznenada prekine;

– sprovođenje rituala koji će omogućiti da se sjećanje na dijete prizove u određenom momentu, u određenom krugu ljudi, omogućava da se prožive nakupljena osjećanja u zaštićenoj sredini, da bi se dalje, do sledećeg rituala moglo nastaviti sa manje intenzivnim osjećanjima;

– ispoljavanje emocija kroz pisanje dnevnika, likovni  ili muzički izraz, fizičku aktivnost ili bilo koju drugu proaktivnu akciju čini dobro i psihološkom i fizičkom zdravlju;

Kada se smrt djeteta prihvati, to ne znači da roditelj prihvata da je to što se desilo u redu, već da razumije da mora naći način da nastavi da živi, čak iako nije baš motivisan za to.  Ponovno življenje nije znak da je dijete prestalo da nedostaje roditelju, već da je ljubav koja se osjeća prema djetetu vječna.