PIŠE: Milica Belada, dipl. psiholog, porodični psihoterapeut

Poslednjih godina svjedoci smo velikog porasta ispoljavanja otvorenog  nasilja u svim sferama života, pa tako i u školskom sistemu. Poznatije u svijetu kao „bullying“, zlostavljanje u školi je postalo svakodnevno vidljivo u našoj sredini. Pored toga, smatra se da je broj djece koja su zlostavljana u školi mnogo veći od broja na koji ukazuje zvanična statistika.

Zlostavljanje u školi dešava se između vršnjaka ili vršnjačkih grupa, pri čemu postoji stalna nadmoć jedne strane nad drugom. To je najčešće kontinuiran proces koji može imati trajne posledice na psihološko i fizičko zdravlje žrtve. Zlostavljanje u školi podrazumijeva intenzivnu patnju žrtve koja uključuje niz negativnih osjećanja kao što su bespomoćnost i uznemirenost dok je, sa druge strane, zlostavljač obično vrlo neosjetljiv, emocionalno hladan i kontroliše situaciju. Zlostavljanje u školi može biti:

• fizičko, iako je značajno rjeđe, podrazumijeva udaranje, štipanje kao i sve druge vrste fizičkog uznemiravanja, uključujući i uništavanje školskog pribora, odjeće i sl.
• verbalno, koje uključuje zadirkivanje, davanje nadimaka, širenje tračeva;
• emocionalno, koje podrazumijeva razne vrste emocionalnog pritiska, zastrašivanje i sl.
• „cyberbullying“, pod kojim se podrazumijeva slanje uznemirujućih e-mailova, tekstualnih poruka, zastrašujućih vebsajtova, blogova i postova.

Ne postoje polne razlike među osobama koje su zlostavljači, oni mogu biti i dječaci i djevojčice. Djevojčice više pribjegavaju emocionalnom i verbalnom zlostavljanju, dok dječaci koriste i fizičko uznemiravanje. Najčešće se dešava kombinacija svih ovih vrsta zlostavljanja.

Zlostavljanje u školi dešava se najćešće na mjestima koja nijesu direktno pod nadzorom odraslih, kao što su školski hodnici, dvorišta i sl. i to najčešće u prisustvu publike. Publika je vrlo važna u cijelom tom procesu jer je za lično osnaživanje nasilnika vrlo važno da se zlostavljanje dešava pred drugom djecom tj. da druga djeca dodatno ismijavaju osobu koja je zlostavljana, čak iako im lično ta situacija nije ni malo prijatna.

Zlostavljač je osoba koja je najčešće vrlo nesigurna u sebe i koja je vrlo često i lično zlostavljana u porodici. Nije rijetko da zlostavljači u svom porodičnom sistemu svakodnevno imaju model agresivnog ponašanja koje samo imitiraju u sredini u kojoj se osjećaju sigurno. Zlostavljanjem oni nastoje da nadomjeste osjećaj lične nesigurnosti, slabosti i niskog samopoštovanja.

Zlostavljana djeca su vrlo često povučena djeca, sa slabo razvijenim socijalnim vještinama.  Osjetljiva i često u školi plaču, ne znaju kako da se izbore za svoje mjesto u društvu a ponekad imaju i neku vidljivu različitost.

U rješavanju ovog problema potrebno je zajedničko djelovanje roditelja, škole i šire društvene zajdnice. Škola bi trebalo da zauzme jasan stav o ovom problemu i da učini jasnim  posledice zlostavljanja. Trebalo bi i da osposobiti nastavnike i drugo školsko osoblje da prepoznaje zlostavljače kao i da djeluje preventivno na rješavanju ovog problema. Potrebno je i da se izgradi sistem podrške za roditelje i djecu kroz kontinuirano organizovanje radionica, tribina i kampanja protiv nasilja u školi.

Kada ste roditelj djeteta koje je žrtva zlostavljanja, prva reakcija je da zaštitite svoje dijete. Stoga, većina roditelja bi impulsivno reagovala obračunavanjem sa nasilnikom i njegovim roditeljima. Međutim, mnogo je bolje da otvoreno porazgovarate sa svojim djetetom o njegovom ponašanju i o ponašanju nasilnika. Bitno je da poznajete kontekst u kojem se zlostavljanje odvija i da znate kako se Vaše dijete ponašalo tokom cijelog procesa. Budite podrška svom djetetu i pomozite mu da kroz cio ovaj proces prođe lakše I sa manje posledica.

Ako se zlostavljanje nastavi uključite se u proces na način što ćete ukljućiti razrednog starješinu, Savjet roditelja, školskog psihologa i direktora škole. Tražite zajednički sastanak sa roditeljima nasilnika, kojem će prisustvovati i predstavnici škole. Uvijek imajte na umu da je sigurnost svakog djeteta u školi prioritet i obaveza svih zaposlenih koji u školi rade.

U cijelom procesu, dobra vršnjačka grupa može biti od velike pomoći. Pod pritiskom vršnjačke grupe koja ne odobrava zlostavljanje, zlostavljač će najčešće sa istim i prekinuti. Najveći problem u tom slučaju je što su, vrlo često, i druga djeca zastrašena, tako da će istupanje pojedinaca u zaštitu žrtve samo pogoršati situaciju. Zbog toga je potrebno sa djecom otvoreno razgovarati o odgovornosti za zlostavljanje. Iako većina djece ne učestvuje direktno u zlostavljanju, vjerovatno su barem jednom imali priliku da prisustvuju zlostavljanju. Samo prisustvo daje dovoljnu moć da se nešto zaista i promijeni zajedničkim vrnjačkim reagovanjem. Zlostavljači ne treba da budu popularni ni u razredu ni u školi!

Stoga, ako vam se dijete požali na zlostavljanje u školi,“hladne glave“ ga saslušajte i razmotrite kompletnu situaciju. U takvoj situaciji dijete doživljava intenzivne emocije pa ćete svom djetetu najbolje pomoći ako racionalno odlučite o daljim koracima. Uvijek imajte na umu da za zlostavljanje nijeste odgovorni ni vi ni vaše dijete već osoba koja sprovodi zlostavljanje.