Iako nas opsesija našeg društva dodacima hrani ozbiljno udaljava od drugih, daleko značajnijih informacija o ishrani, to ne znači da dodatke treba uvijek izbjegavati. Procjenjuje se da u tijelima poshjdujemo zalihe vitamina B12 za tri godine. Ako uopšte ne jedete životinjske proizvode tri godine ili više, ili ste trudni ili dojite, trebalo bi da razmislite o povremenom uzimanju male količine dodataka vitamina B12, ili o godišnjoj posjeti ljekaru kako bi provjerili nivoa vitamina B12 i cisteina u krvi. Takođe, ako se ne izlažete sunčevoj svjetlosti, naročito tokom zimskih mjeseci, možda biste trebali da uzimate dodatke vitamina D. Preporučio da uzimate najmanju dozu koju možete da nađete i da pokušate da budete više na otvorenom. Ove dodatke nazivam “pilulama za odvajanje od prirode”, jer su zdrava ishrana svježim, organskim biljnim namirnicama uzgajanim na bogatom zemljištu i redovno provođenje vremena na otvorenom najbolji odgovor za ove probleme. Povratak na prirodan način života uz ovaj mali korak obezbjeđuje i bezbrojne druge koristi.
Princip broj 4 – geni sami po sebi ne određuju bolesti. Geni funkcionišu samoaktiviranjem, ili ekspresijom, a ishrana igra ključnu ulogu u pri određivanju koji će se (dobri i loši) aktivirati.
Mogu slobodno da kažem da je porijeklo svake bolesti genetsko. Naši geni predstavljaju kod za sve u našim tijelima, kako dobro tako i loše. Bez gena, ne bi bilo raka. Bez gena, ne bi bilo gojaznosti, dijabetesa ili srčanog oboljenja. I bez gena, ne bi bilo života. To bi moglo da objasni zašto trošimo na stotine miliona eura pokusavajuci da odredimo koji geni prouzrokuju koju bolest i kako možemo da isključimo opasne gene. To takođe objašnjava zašto su
neke savršeno zdrave mlade žene izgubile dojku jednostavno jer su saznale da nose gene koji su povezani sa rakom dojke. To objašnjava zašto je značajna količina resursa u nauci i istraživanju zdravlja u prošloj deceniji preusmjerena na genetička istraživanja.
Samo na Univerzitetu Kornel se sakuplja 500 miliona dolara kako bi se oformila “Inicijativa za istraživanje života”. Ova inicijativa obećava da će “zauvijek promeniti način na koji se istraživanje života vrši i predaje na univerzitetu”. Sta je jedan od glavnih ciljeva ovog programa? Integrisanje svake naučne discipline u sveobuhvatni kišobran genetičkog istraživanja. To je najveći naučni napor u istoriji Kornela. Međutim, značajan dio ove usmjerenosti na gene je pogrešan jer ne uviđa suštinsku stvar: ne ispoljavaju se svi geni u potpunosti i svo vrijeme. Ako oni nisu aktivirani, ili ispoljeni, ostaju biohemijski uspavani. Geni koji miruju nemaju nikakav efekat na naše zdravlje. Ovo je očigledno mnogim naučnicima, i mnogim laicima, ali se značaj ove ideje rijetko shvata. Šta prouzrokuje da neki geni miruju, a da drugi budu aktivni? Odgovor – sredina, naročito ishrana. Da ponovo upotrijebim prethodno poređenje, korisno je misliti o genima kao o sjemenju. Kao što svaki dobar baštovan zna, sjeme neće rasti i postati biljka ako nema zemljišta bogatog hranljivim materijama, vode i sunčeve svjetlosti. Tako ni geni neće biti aktivirani ako nemaju odgovarajuću sredinu. U našem tijelu, ishrana predstavlja središnki faktor koji određuje aktivnost gena. Geni koji prouzrokuju rak su bili pod izrazitim uticajem unosa proteina. Možemo da uključujemo i isključujemo loše gene jednostavnom promjenom unosa proteina. Štaviše, naši nalazi jednog kineskog istraživanja su pokazali da ljudi približno istog etničkog porijekla imaju značajno različite stope bolesti. Za ove ljude se kaže da imaju slične gene, a ipak dobijaju različite bolesti u zavisnosti od svoje sredine.
Za dvadeset i pet godina, procenat svjetske populacije koji je gojazan se udvostručio sa 15% na 30%. Pored toga, dijabetes, srčana oboljenja i mnoge druge bolesti izobilja su bile rijetke do novije istorije, a naš genetički kod jednostavno nije mogao značajno da se promijeni u posljednjih 25, 100 ili čak 500 godina. Iako možemo da kažemo da su geni presudni za svaki biološki proces, imamo neke veoma uvjerljive dokaze da je ispoljavanje gena daleko značajnije, a ispoljavanje gena kontroliše sredina, naročito ishrana. Još jedna zabluda ovog genetičkog istrazivanja je pretpostavka da je razumijevanje naših gena jednostavno. Nije.
Nedavno su, na primjer, istraživači proučavali gensku regulaciju težine kod jedne vrste malih crva.Naučnici su razmatrali 16.757 gena, isključujuci svaki pojedinačno, i posmatrali efekat na tezinu. Otkrili su 417 gena koji utiču na težinu. Način na koji ove stotine gena reaguju međusobno i sa svojom uvijek promijenljivom sredinom, dugoročno gledano kako bi uticali na smanjenje ili povećanje težine, predstavlja nevjerovatno složenu misteriju. Aktiviranje našeg genetičkog koda predstavlja svemir međusobnih biohemijskih reakcija skoro nevjerovatne složenosti. Ovaj biohemijski “svemir” reaguje sa mnogim drugim sistemima, ukljućujući ishranu, koja sama po sebi predstavlja cijele sisteme složene biohemije. Smatram da sa genetičkim istraživanjima krećemo u masivnu potragu sa ciljem da zaobiđemo prirodu i da ćemo završiti u goroj poziciji od one od koje smo počeli.
Da li sve ovo znači da geni nisu bitni? Naravno da ne. Ako uzmete dvije osobe koji žive u istoj sredini i hranite ih tačno istom mesnom namirnicom svakog dana do kraja njihovih života, ne bih bio iznenađen ako bi jedan umro od srčanog udara u 54 godini starosti, a drugi od raka u 80. Šta objašnjava ove razlike? Geni. Geni nam obezbjeđuju sklonosti. Svi smo izloženi različitim rizicima od bolesti zbog razlike u našim genima. Ali iako nikada nećemo tačno znati kom smo riziku skloni, znamo kako da kontrolišemo te rizike. Bez obzira na naše gene, svi možemo da poboljšamo naše šanse za ispoljavanje odgovarajućih gena obezbeđujuci našem tijelima najbolju moguću sredinu – to jest, najbolju ishranu. Iako su dva čovjeka iz gornjeg primjera podlegla različitim bolestima i u različitoj starosti, sasvim je moguće da su obojica mogla da žive još puno godina i uz bolji kvalitet života da su bili na optimalnoj ishrani.
Pages: 1 2
