PIŠE: Sandra Dragićević, članica udruženja Roditelji

Nešto  sjedim i razmišljam….Znamo li mi roditelji gdje uopšte ostavljamo našu djecu kada smo na poslu? Da li smo se ikad zapitali u kakvim uslovima boravi naše dijete tih 8 sati?

Prođe li nam ikada kroz glavu kakve posljedice boravak tamo ostavlja na našu djecu – bilo pozitivne ili negativne..

Pričam o vrtićima, mada sumnjam da je u školama bolja situacija.

Ovih dana obilazimo vrtiće u Podgorici, jedinice jedne od ukupno dvije predškolske ustanove, nosimo im donacije kompanija koje su prepoznale potrebu da im pomognu u akciji “Zajedno, jer djeca zaslužuju najbolje”, a takvih je malo. I mogu vam reći da sam negdje jako, jako razočarana. Čime?

Da li znate da nam jedan vrtić u našem lijepom gradu TONE!?!? Znate li da se nalazi iznad više pećina i da tone! I to znaju oni koji treba da znaju. Znaju sigurno, jer su postavljali potporne zidove! A nisu izgradili novi vrtić gdje bi premjestili djecu. Znate li da ostavljamo djecu u takvom vrtiću? Dvorište je potonulo već na par mjesta. I djeca ne idu na tu stranu da se igraju. Ali spavaju kao sardine u prekobrojnim grupama u istom tom vrtiću čiji je jedan dio potonuo!

Nego to je samo početak razočarenja.

Kad pričamo sa nadležnima šta im sve i koliko čega treba, koliko treba ulagati i šta sve treba popraviti dobijemo kometar „ Znate li da se za igračke potroši na početku svake školske godine vrijednost 2 prosječna automobila”. I da, potrošeno je 2 prosječna automobila na igračke! Super! Jako sam zadovoljna! Ali znate li u kakvim nam učionicama djeca borave dok se igraju sa tim NOVIM igračkama? Vrata od ormara se drže kanapom da ne padnu na koga, zid modar od vlage, drvenarija po zidu vapi za smećem i renoviranjem jer je sipa odavno preuzela carstvo. I tu mi ostavljamo djecu dragi moji, baš tu!

Bila bih sretnija da su ta “dva automobila” potrošena na renoviranje te učionice, na sređivanje učionica gdje nam bebama furi promaja oko glava dok spavaju, na renoviranje umivaonica i kupatila jer su stvarno odslužila svoje, ovih 30 i kusur godina.

A onda, popričam sa majstorom i dogovaram kako da napravi roletne u jednoj jedinici, pa pitam koliko će to da košta i može li on to da napravi prije zime i kiša, a da mu plaćamo kako se koji donator javi. On na sve to kaže “Ma može gospođo, kako ne može, ja sam odlučio da i ja doniram, ovo i ovo ću im napraviti besplatno”. I onda ostanem nijema i zatečena, ja koja sam sve,  samo nisam zbunjena i nepričljiva. Gledam ga i naravno kažem hvala, u naše i njihovo ime, jedno beskrajno HVALA  i pomislim da bi on  mogao da drži lekcije o humanosti i društvenoj odgovornosti vlasnicima prehrambenih lanaca, ove ili one proizvodnje, komunikacija, ovih ili onih operatera, jer sva ta  naša “zvučna” imena su ostala nijema na pozive da doniraju, barem za sada.

Poslije svega me na kraju dana upitaše neki ”E, a koliko ti zarađujes zbog ovoga što se eksponiraš javno, pričaš sve što misliš? A Boga mi si u pravu za sve, no bojiš li se za posao, možeš li živjeti od toga ako posao izgubiš…” I totalno me demoliraju. Da! Zarađujem “2 prosječna automobila mjesečno”, jer ovo je strašno unosan posao. Šteta što niko od vas koji me to pitaju nije to prepoznao prije, da se “uvali” i zaradi koji dinar. Nemojte slučajno za svoju i našu  djecu uraditi nešto, a da ga dobro ne naplatite ili ne daj Bože ne iskritikujete, ne posavjetujete i ne negirate, jer to je jedino važno, tako se problemi rješavaju.

Tako su vjerovatno razmišljali i razmišljaju svi oni koji su odlučivali o gradnji vrtića, zato ih imamo na pretek.

Uvijek će biti dežurnih kritičara i besposlenih dušebrižnika. Mi smo takav narod. Ali poenta je u tome da se ne odustane! Imaš još uvjek nas koji znamo, hoćemo i umijemo da se izborimo sa svim tim. To pokazuju i donacije firmi i njihova volja da učestvuju u svoj ovoj priči, a Boga mi pokazuju i nasmijana lica vaspitača koja, vjerujte mi,  podsjete na dječije osmijehe kad im uručite poklone. I zbog toga vrijedi istrajati, zbog toga treba biti još jači i pokazati, makar ovaj put, da je nas OVAKVIH više!