Dječja igra
Ako djetetu kažemo da se ode igrati, to može podrazumijevati da će se ono igrati u pijesku, da će nešto graditi sa kockama, crtati, igrati se roditelja, djeteta, klikerima, praviti brodić od kore drveta, gledati u slikovnicu, knjigu, bojiti, preobući se…Šta je zajedničko svim ovim aktivnostima? Mi igru shvatamo kao uobičajenu aktivnost koja se na neki način postavlja iznad stvarnosti. Gotovo svi se slažu da je igra dobra za dijete i da ispunjava različite potrebe djeteta. Svaka nova vještina koja se nauči predstavlja novu priliku za igru. Igra je način da se svijet shvati i da se dobiju znanja o njemu. Dijete se kroz igru uči da rukuje relacijama, problemima i konfliktima, uči se socijalnim normama i ulogama, te razvija svoj identitet i svoju samosvijest. U igri dijete trenira i svoju komunikativnu sposobnost, svoju fantaziju kao i izražavanje osjećaja. Prema navedenom, igra ima psiholoski, pedagoški i socijalni značaj. Pored svega toga ima i vlastitu vrijednost – igra je mali dječji svijet.
Veliki dio fizičke igre je igra kojom se stiče vještina ili primijenjena igra, to jeste igra kojom se postiže da dijete usvaja nova umijeća: držati ravnotežu, ne dodirnuti pod, ne stati na spoj kamenih ploča trotoara, utrkivati se, skakati u barice vode, vezati cipele, obući se, rezati makazama, rvati se jedan s drugim. Dijete voli ispitivati svoje sposobnosti u vještini balansiranja, na primjer u igrama okretanja. Djeca koriste igru, smatra Frojd, djelimično da ispune svoje želje i potrebe. Dijete u igri uči o sebi samom i svijetu oko sebe kako ojačati svoje „ja“.
Igra u različitom uzrastu
Dijete u periodu od 1,5 godine rado sjedi samo, igra trenirajuće igre i zadovoljno je time. Trogodišnjak se voli igrati sa drugom djecom u manjoj grupi, neke vrste igre pretvaranja, koje na različite načine odražavaju svijet odraslih. U periodu od 5 godina igre počinju biti znatno koplikovanije i sastoje se od kompleksnih pravila i situacija. Razlikuje se 5 različitih tipova igre predškolske djece:
1.pojedinačna igra: djeca se igraju sama sa sobom, naizgled nesvjesna druge djece koja se mogu igrati u blizini;
2.gledateljska igra: djeca gledaju kako se druga djeca igraju;
3.paralelna igra: djeca se igraju jedna kraj drugih, na od prilike isti način i sa sličnim igračkama, ali ne jedni s drugima, dakle nema interakcije;
4.asocijativna igra: dolazi do interakcije među djecom, ona mogu na primjer upotrebljavati iste igračke ali izgleda kao da ne učestvuju u istoj igri;
5.igra saradnjom: djeca se igraju zajedno, u igri postoji uzajamnost.
Ovom podjelom, koju je napravila Mildred Paltern, ona je namjeravala pratiti dječiji razvoj zrelosti kroz njihove igre, budući da je gledateljska igra najuobičajenija u periodu od 2 godine, dok su asocijativna igra i igra u kojoj djeca sarađuju uobičajene tek u periodu od pete godine života. Ali izvući ćemo prebrze zaključke ako povjerujemo da jedan 2-godišnjak nije dorastao da sarađuje u igri ili da je jedan 5-godisnjak nezreo ako je angažovan pojedinačnom igrom.
Što se konkretno obdaništa tiče, najveći broj djece koja u grupu dođu kao nova, stoji u početku malo sa strane i posmatra, kao da očekuje neki znak ili da hoće saznati sta se događa.
Slično i različito kod dječaka i djevojčica:
Već u periodu mlađem od 3 godine, djeca se igraju na različite načine zavisno od toga da li je njihov drug u igri dječak ili djevojčica. Ako gledaju drugu djecu kako se igraju, onda više gledaju one koji su istog pola kao i oni. Ohrabrivanje koje upućuju predstavnici istog pola ima veći efekat nego kad to čine odrasli. U jednom klasičnom vrtiću kroz igru se može vidjeti razlika između dječaka i djevojčica. Djevojčice se česće zadržavaju u kutku s lutkama, gdje crtaju ili slikaju, prave kolibe ili su zaokupirane drugim mirnijim igrama. Dječaci se druže jedni s drugima, dok se djevojčice radije drže odraslih.
