PIŠE: Vanja Rakočević, pedagogica i članica udruženja Roditelji

U najburnijem periodu rasta i razvoja, ranom djetinjstvu, najuspješnije se formiraju pojmovne strukture, kognitivni stil i interesovanja potrebna za učenje. Na osnovu iskustava koja se tada steknu, grade se i mnoga kasnija saznanja. Imajući ovo u vidu, djeci treba pružati podsticaje i usmjerenja, stvarati povoljne uslove za razvoj interesa i skolonosti putem obezbjeđivanja različitih iskustava u posebno pripremljenim vaspitno-obrazovnim situacijama.

Takve mogućnosti, pored porodice i predškolske ustanove, nude i različiti programi (organizovani, strukturirani kursevi i sadržaji koji se fokusiraju na posebnu aktivnost) za djecu uzrasta od 3 do 6 godina. Kako svi želimo da naša djeca budu izložena prilikama da obogaćuju iskustva, težeći da u što većem obimu i što kvalitetnije iskoriste aktuelne mogućnosti, tako je primamnjivo, pored njihovog boravka u predškolskim ustanovama, prijaviti ih na sport, ples, umjetničke programe i/ili časove stranih jezika.

U tom slučaju može se zanemariti jedna od najvažnijih postavki koje se odnose na vaspitanje djece ovog uzrasta – podsticaj „prirodnog“ razvoja djece kroz igru. Samostalna igra zapravo može biti najproduktivniji period za učenje u toku dana djeteta – djeca u igri eksperimentišu, postavljaju i rješavaju probleme na specifičan, svrsishodan i sebi svojstven način.

Dok se igra, dijete stiče iskustva, otkriva, uči i stvara. Kada je u pitanju učenje, mala djeca upijaju kao sunđeri (neko je jednom šaljivo rekao da upijaju više nego njihove jednokratne pelene), bez obzira da li se penju po nečemu ili slažu slagalicu na podu dnevne sobe. Još jedna važna vještina koju djeca uče kroz spontanu igru je i učenje da sami sebi zaokupe vrijeme. Ali, za igru je neophodno slobodno vrijeme.

Ukoliko vaše dijete predškolskog uzrasta već pohađa neki program ili razmišljate o tome da ga uključite, važno je znati da ključ uspjeha za stvaranje optimalne sredine za razvoj djeteta, poštujući njegove potrebe i prava, leži u balansu između organizovanih i neorganizovanih aktivnosti, balansu između života u i van porodice.

Jedan od modela (set od 5 pravila) na osnovu koga možete postići ovaj balans i pravilno planirati vrijeme vašeg djeteta, nudi dječiji psihijatar Stenli Grinspen:

1.    Uvijek stavite porodicu na prvo mjesto

Od najranijeg doba, djeca imaju potrebu da provode vrijeme u igri i drugim aktivnostima sa svojim roditeljima čime se razvija povjerenje, bliskost, ljubav, povezanost i podrška koja je važna u osamostaljivanju i odrastanju djeteta. Ipak, suština kvalitetno provedenog vremena sa svojim djetetom nije koliko, već kako provodimo vrijeme sa njim. Poželjno je da svakoga dana pokušamo odvojiti barem pola sata za svoje dijete i porazgovaramo sa njim. Možda ćete u razgovoru uspjeti da uključite jedni druge u neke svoje aktivnosti: da obavite kupovinu, odigrate neku društvenu igru, napravite zajedno večeru, čitate bajke…

2.    Omogućite djetetu puno slobodne interakcije s prijateljima

„Sastanci za igru“ takođe pružaju priliku za socijalizaciju, odnosno mogućnost da djeca razviju svoje vještine socijalizacije u kućnoj atmosferi ili prostoru posebno namijenjenom za igru (poput igrališta u parku ili igraonice). Djecu sličnog uzrasta možete ostaviti da se igraju i zabavljaju sa minimalnim nadzorom ili vođenjem od strane odrasle osobe (naučiti ih osnovnim društvenim pravilima prije nego što igra počne – uzdržavanje od udaranja, guranja ili ujedanja, kao i značaj dijeljenja i čekanja na svoj red).

3.    Organizovane aktivnosti planirajte u preostalo vrijeme, odnosno, nakon što zadovoljite prva dva zahtjeva  

Organizovane aktivnosti imaju brojne prednosti koje su očigledne. Djeca uče u svim domenima razvoja. Saznajno, uče kako da rješavaju problem, kao i da postoje druge perspektive osim njihove. Sport gradi koordinaciju, razvija motoričke vještine i podstiče timski rad. Slušanje nota na časovima muzike izaziva veze u mozgu koje će se kasnije koristiti kada rješavaju matematičke probleme. Organizovane aktivnosti mogu pomoći i da se smanji anksioznost kada je u pitanju polazak u školu – pomažu djeci da nauče, slušaju i prate uputstva, da se slažu sa drugima. Ova situacija imitira učionicu (predškolci dobijaju priliku da nauče nove vještine u okruženju sa onim ko vodi program i drugom djecom) tako da djeca mogu naučiti šta se od njih očekuje u školskom okruženju prije samog upisa. Ipak, ono što je najvažnije, djeca se zabavljaju, stiču prijatelje i grade samopouzdanje od učenja nove aktivnosti i osjećaja postignuća.

S druge strane, organizovane aktivnosti su korisne ako su umjerene. Između toliko zahtjeva za najboljim obrazovanjem i/ili bavljenjem sportom, negdje su izgubljeni osnovni zahtjevi djetinjstva – porodični život i igra. Djeca su opterećena i zato nemaju vremena da se samo igraju, kao i da se igraju sa drugarima. Oni koji su imali priliku da pogledaju jednom intervju sa Novakom Đokovićem kada je imao 7 godina i pitanja da li se igra, prisjetiće se i njegovog odgovora: “Pa, igram se… Pa, igram se… noću! Pošto danju imam školu i treninge popodne, završim domaće posle treninga i zato se igram noću!” (možete pogledati: http://www.youtube.com/watch?v=3jcFOol59Hk).

Jedan broj stručnjaka je protiv organizovanih aktivnosti ukoliko dijete ide u vrtić, jer smatraju da dijete mlađe od šest godina nema dovoljno potencijala i energije da bi se bavilo još nekom dodatnom aktivnošću nakon aktivnosti u toku vrtića. Drugi, pak, smatraju da ne trebamo brinuti da li preopterećujemo djecu jer su pojedina istraživanja pokazala pozitivne veze između ukupnog broja organizovanih aktivnosti u kojima su djeca učestvovala (počev od predškolskog uzrasta) i  socijalnih i akademskih postignuća kao što su visoko obrazovanje, samopouzdanje i pozitivna slika o sebi, uključenost roditelja i ambicije u karijeri.

Ipak, velika većina stručnjaka se slaže da je više od jedne aktivnosti, pored vrtića u ovom uzrastu, previše, a da aktivnosti ne treba da traju više od jednog sata.

4.    Omogućite djetetu da učestvuje u izboru slobodnih aktivnosti

Uloga roditelja nije da djeci u potpunosti daje gotova rješenja za provođenje slobodnog vremena. Ipak, mlađoj djeci moramo i možemo pomoći u planiranju vremena i to kroz razgovor, npr. pitati ih kako bi oni voljeli provesti slobodno vrijeme i predložiti im nekoliko ideja. Kada dijete samostalno donosi odluku kod njega razvijamo samopouzdanje i odgovornost za sebe. Dijete učimo da prepozna i razumije svoje potrebe, želje i interese.

5.    Imajte barem jedan zajednički (porodični) obrok dnevno

Porodični obrok nije samo običan obrok, već predstavlja porodicu okupljenu oko stola, osjećaj pripadnosti, topline, ljubavi. Zaposlenim roditeljima je veoma teško da njeguju tradiciju porodičnog ručka. Ipak, ako je zbog vremenskog ograničenja nemoguće da ručate zajedno, neka to bude večera. Ne zaboravite, vi postavljate pravila koja vaša djeca sasvim nesvjesno upijaju, jer ono što nauče od vas, njegovaće tokom svog života i kasnije sa svojom djecom.