Ko o čemu posljednjih mjesec i po, ja o vrtićima. Svima sam više postala dosadna sa istom pričom, ali zaista ne mogu da odustanem, barem pričom da nešto promijenim. Drugi put sam prošla kroz iste probleme kada su državni vrtići u pitanju, i čini mi se da je ovog puta bilo još teže i gore. I opet smo odustali…
Ne mogu dijete od dvije godine da šaljem tamo dje ni meni sa preko 30. godina ne bi bilo dobro. U prostoriji koja je napravljena za najviše 20 osoba, a u kojoj ih je preko 40, i sa dvije vaspitačice, gdje su većinom svi nezadovoljni, plaču, traže mame i tate, ne shvataju šta im se dešava jer su toliko mali i bespomoćni. To je, na žalost, slika državnih vrtića u Podgorici, ili barem većine njih u septembru.
Ako bude neko uspio da me ubijedi da bilo koja žena može da se stara o 40 takoreći beba, koje uglavnom i dalje nose pelene, same ne umiju da jedu i piju, slabo vas razumiju jer im razvojni nivo to ni ne dozvoljava, onda više nikada ništa neću reći u vezi državnih vrtića. A mislim da takve žene nema, ustvari sigurna sam jer ih kući imam troje i znam šta znači boraviti sa djecom i pokušavati zadovoljiti njihove osnovne potrebe.
Uostalom, da nije tako ne bi neko sjeo i napisao npr. Zakon o predškolskom obrazovanju i vaspitanju i propisao potpuno drugačija pravila i brojke. Zašto je neko u njemu napisao da u grupama npr. treba da bude 12 djece do dvije godine, 14 od dvije do tri godine, 10 u mješovitoj grupi do tri godine, 20 od tri do četiri godine, 24 od četiri do pet godina, 25 od pet do šest godina i 20 u mješovitoj grupi od tri do šest godina. Dakle, sada je preko tri puta veči broj djece u jaslenim grupama!!!! I, šta ćemo sa Zakonom?! Zašto uopšte postoji Zakon?!
I tako svaki septembar, sve se svede na isto, medji par dana izvještavaju o tome, od vrtića se dobije objašnjenje da će se situacija promijeniti već za dva mjeseca, i to je to. Pojeo vuk magarca! Niko se ni ne trudi da reaguje na objašnjenje da će se broj djece smanjivati već od oktobra jer će mnogi odustajati jer ne mogu da se prilagode, jer se razbolijevaju…
Niko se ni ne pita da li bi se lakše prilagođavali ako bi ih bilo manje, ako ne bi bilo toliko buke, vike, plača, ako bi im se vaspitačice mogle posvetiti i tako umanjiti strah sa kojim se suočavaju. Zar ne bi bilo logično i da se rjeđe razbolijevaju kad bi ih bilo manje? Jasno je svima nama roditeljima da se našoj djeci gradi imunitet, da to moraju svi da prođu, da je taj proces komplikovaniji kada se ide u vrtić jer se češće dolazi u kontakt sa drugom bolesnom djecom, ali to ne znači da treba da im cijelu situaciju pogoršamo tako što ćemo ih u tolikom broju sastaviti na jednom mjestu.
Ove godine, čini mi se da su mediji detaljnije nego do sada, izvještavali o problematici prebukiranih vrtića, ali nijesu uspjeli da dobiju “drugu stranu”. Vrtići su ih preusmjerili na Ministarstvo prosvjete, a u Ministarstvu su “zauzeti”. Tako da nijesmo uspjeli da doznamo kakvi su planovi i da li će se bilo šta uraditi da se promijene uslovi u vrtićima u Podgorici. Ako već ne mogu da realizuju planirano i obećano, što se ne dosjete ili “ukradu” tuđe primjere i ideje.
Ne možete da izgradite još vrtića – pronađite neki drugi model. Možda privatno-javno partnerstvo, subvencioniranje cijene pa da se dio djece preusmjeri u privatne vrtiće… Smislite neki drugi način, samo uradite nešto, kad ste već odlučili da upisujete svu djecu koja apliciraju. Nije me iznenadilo obrazloženje na prošlogodišnjem roditeljskom sastanku da je “ministar (Sreten Škuletić) obećao da će sva djeca biti upisana”, ali da će tako ostati i ove godine, nijesam očekivala. Zar je ministar, i to bivši, validniji od Zakona?
I zašto postoje pravila o upisu kojih se niko ne pridržava? I njih treba ukinuti, barem da se ne nerviramo mi koji se lako iznerviramo. Možda bi trebalo preispitati ta pravila i definisati nova, a onda se obavezati i sve uraditi da se poštuju. Definisati nove iznose prosječnih primanja roditelja, ne primati djecu čiji roditelji ne rade ili jedno od njih… Ne treba tu puno da se mijenja, ali se mora primijeniti.
Pa zar ne treba poslušati psihologe, valjda oni znaju kako ova sadašnja situacija utiče na djecu, mada većina njih o tome neće javno da govori. Rijetki su oni koji su odlučili da kažu javno da je osnovne dječje potrebe u jaslenim i starijim grupama u vrtićima teško ili nemoguće ostvariti, ukoliko je u grupama više djece nego što je to predviđeno. Da ne bih prepričavala izjavu specijaliste kliničke psihologije Ljiljane Krkeljić agenciji MINA, objaviću tu vijest uz ovaj tekst, kao i još nekoliko izjava rijetkih sagovornika koji su željeli da pričaju o ovoj temi. Na kraju ovog pasusa je i video – prilog Televizije Vijesti o istoj problematici. Moram barem izvući dio u kojem Krkeljič kaže da je, ako su grupe prekobrojne, mnogo teže raditi na uspostavljanju kooperativne komunikacije, kreativne igre među djecom, i veće su šanse da se pojavi neka vrsta nekonstruktivnog ponašanja, čak i agresivnog.
[hana-flv-player video=”https://www.roditelji.me/wp-content/uploads/2010/10/vrtici_rtvvijesti_prilog_10_10_2010.flv” width=”400″ height=”330″ description=”Prilog TV Vijesti objavljen 10. oktobra 2010″ player=”3″ autoload=”true” autoplay=”false” loop=”false” autorewind=”true” /]Zaista je nerealno očekivati od vapsitačica, sa kojima imam pozitivno iskustvo (da ne bude da se žalim tamo đe ne bi trebalo), da obavljaju ulogu super-učiteljice. Sigurno su ovih dana prepričavale podatak koji su mogle pročitati u medijima da npr. u Švajcarskoj, njihove koleginice imaju najviše desetoro djece o kojima brinu i za to primaju prosječno dvije hiljade eura. Ne smijemo ni pomisliti da bi se kod nas moglo desiti išta slično, jer je to nemoguća misija barem u neko dogledno vreme, ali to ne znači da se treba trpjeti ovakva situacija.
Kao roditelj očekujem od vaspitačica u Crnoj Gori da barem još jednom razmisle i prelome da počnu javno da pričaju o problemima na poslu. Ako ih je strah da će ostati bez posla, možda treba da se organizuju i jedinstveno istupe jer bi onda to bilo nemoguće uraditi (ne mogu ih sve ili gotovo sve “izbaciti na ulicu”). Preporučujem im i da se obrate nama roditeljima, na roditeljskom portalu i svim medijima, kako bi im pomogli u postizanju tog cilja. Ne mogu da garantujem za sve, ali za onaj u kojem radim, znam da će im izaći u susret.
Da ne bih samo kritikovala vapitačice, jer ne bih bila u pravu pošto su one ipak veoma važne tete u životima naših mališana koje ih pripemaju za neke ozbiljnije poduhvate, moram se malo osvrnuti na roditelje. Prijateljica mi je nedavno ispričala da je na ovogodišnjem roditeljskom u jednom od državnih vrtića od učiteljice čula da veliki broj roditelja za oko mjesec tj. do početka oktobra nije ni upoznala i da mora da ih “juri po hodnicima”.
Oni doslovce otvore vrata i puste djecu ni ne provjeravajući šta ih unutra čeka. Zaista mi je bilo teško da to povjerujem, ali sam onda shvatila da je inertnost roditelja u Podgorici i Crnoj Gori upravo jedan od razloga zašto smo Dusko i ja odlučili da pokrenemo Roditelji.me. Ne malo puta sam čula od poznanika, dok sam se žalila na uslove u državnim vrtićima: “Dobro je to, bitno je da ih neđe mogu ostaviti, nemam drugu mogućnost ni uslova!”. Ne želim da osuđujem nikoga, ali mislim da uvijek postoji neki drugi način, a to je upravo dizanje glasa protiv sadašnje situacije i pokušaji da se ona promijeni i poboljša. Jer ovakome nikome nije dobro, a najmanje našoj djeci ili barem velikom broju njih.
Baš je na ovom fonu bila i izjava zaposlenih u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, koji kažu da nijesu primili ni jednu pritužbu od roditelja ili nevladinog sektora koja se odnosi na uslove rada i smještaja djece u predškolskim ustanovama. Za razliku od ostalih, Ombudsman je ipak nešto preduzeo – u Izvještaju o primjeni Konvencije o pravima djeteta, koji je uputio Komitetu Ujedinjenih nacija za prava djeteta, jedna od preporuka odnosi na preduzimanje radnji i mjera države kako bi bili povećani smještajni kapaciteti predškolskih ustanova i zadovoljene potrebe djece. Iz institucije Ombudsmana su ukazali i na činjenicu da je na nivou Crne Gore veoma mali broj djece koji ide u vrtić, za razliku od Podgorice. Cilj je da se taj broj sa sadašnjih 30 odsto poveća.
Taj cilj su zacrtali i u Ministarstvu prosvjete, u nedavno usvojenoj Strategiji ranog i predškolskog vaspitanja i obrazovanja do 2015. godine, do koje broj djece u vrtićima treba da poraste na 40 odsto. Plan im je da zbog toga šire postojeće predškolske ustanove ali i grade nove. To im traži Evropska komisija na putu pristupanja EU. Možda to znači da će nešto i uraditi i da ova Strategija neće biti samo jedna od mnogih koje Vlada usvoji i svi je brzo zaborave. Ako nikog drugog, onda EU shvataju krajnje ozbiljno i znaju da se da njihovim pravilima ne mogu “igrati”.
Kristina, potpuno si u pravu. To je jedan od razloga zasto sam odustala od vrtica iako ga smatram daleko najboljim nacinom zbrinjavanja, da tako kazem, djeteta predskolske dobi.
Nego, krenimo redom. Problem je, kao sto si i prikazala, viseslojan i moguce ga je rijesiti na nekoliko nacina. Ali za to, kao i za sve ostalo, treba volje. Imamo li je? Ne, rekla bih.
Najveca odgovornost ali i moc odluke i cinjenja ili necinjenja je u vladinom resoru koji se zove Ministarstvo prosvjete. Tamo nikada niko ni na sta ne moze dati odgovor novinarima. A kada direktno ministra pitamo on koristi floskule poput one: “I sjutra se zivi”, sto bi valjda terbalo znaciti: Sta ste navalili, pitacete me to drugi put. Naravno, sve u cilju izbjegavanja odgovora. Najtuznije je to sto ministar i ministri u okviru svoje PR strategije kada je razradjuju najcesce valjda smisljaju kako “doakati” novinarima i neodgovoriti na pitanje a ne razmisljaju o tome da oni tako ostavljaju bez odgovora one koji ih placaju da rade to sto rade i one koji su ih izabrali da rade. Na zalost sistem nagrade i kazne kod nas ne vazi inače mnogi ne bi bili na mjestima na kojima su sada.
Dakle, prva i najvaznija adresa je aktuelni ministar koji treba da iznađe rješenje. Za to je dobio mandat. Ako ni ne prepoznaje problem onda slijedi crveni karton. No, opet je pitanje- ko ce mu ga dati.
Najbolje bi bilo napraviti nove vrtiće. A kao brzu mjeru da se premosti kriza koristiti ovo sto ti predlazes privatno-javno partnerstvo. Naravno, uvijek imaju dobro staro opravdanje – nema para. Imam odmah ideju sa kojih projekata da preusmjere pare i uloze u djecu. Imaju i oni. Ali nece. Ne isplati im se.
No, bojim se da je sve to samo zacarani krug u koji upada samo grupica “sumanutih” roditelja poput nas. Vecina je u fazonu koji si ti opisala. Cuti i radi sto svi rade inace – nije nesto sa tobom u redu. Eto, tako mi zivimo. To kako je nasoj djeci tamo i da li su to normalni uslovi – to nije bitno. Vazno je ne talasati. Na svim nivoima postojanja se valjda treba pritajiti, cucnuti u neki cosak zajedno sa svojim djetetom. Cijeli zivot? Ako treba i cijeli zivot. Samo ne skretati paznju na sebe i ne traziti osnovna prava.
Sve dok ministar ne pocne da radi svoj posao i sve dok gradjani, u ovom slucaju roditelji, masovnije ne pocnu da ga pritiskaju da ga radi – nema pomaka. Vrtici – uprava i zaposleni su jos jedan nivo price. Uprava je pod jakim pritiskom da zbrine djecu i razumijem ih. Hoce da ih upisu sto vise jer nema svako para da placa privatne vrtice i privatne dadilje. S druge strane vaspitacice cute o uslovima rada jer one, ne zaboravimo, pripadaju istoj onoj grupi u kojoj je i vecina roditelja kojima na celu pise NE TALASAM.
Ne zaboravimo i one nesavjesne koji ne rade a salju djecu u vrtic. Slazem se da je djeci bolje u vrticu ali ako je majka kuci a vrtici su prebukirani valjda treba da je toliko drustveno odgovorna da svoje dijete sama cuva da bi neka druga majka koja radi spokojnije isla na posao. Ovdje prije svega mislim na one majke koje imaju posao ali godinama vuku porodiljska i ina bolovanja a manje na one koje zaista traze posao a ne mogu ga naci.
Ali ovdje je svima lakse da cute i gledaju “svoga posla”. Kao da civilizovan zivot nije “nas posao”. Najcudnije je to sto se ni zbog djece ne zele pokrenuti. Da. Valjda je bitnije djetetu ostaviti livadu ili stan na Trgu od Vektre nego civilizovane uslove odrastanja…
Svo vrijeme mi je na pameti izjava sadasnjeg ministra Stijepovica, da li dan kad je izabran ili nesto prije toga, da ocekuje pomoc od svih koji zele da pomognu sto boljem sistemu vaspitanja i obrazovanja. mozda treba da se ponudimo, organizovano?
Nasla sam izjavu! U Skupstini je 16. aprila 2010. godine, dan kad je izabran za ministra, rekao:
»Očekujem podršku i pozivam na saradnju sve saradnike, zaposlene u Ministarstvu, učenike i studente, profesore i roditelje, sve koji su u tom velikom i ozbiljnom sistemu, veoma važnom za državu«, rekao je Stijepović novinarima u Skupštini.
On je kazao da je spreman za saradnju sa svima koji svojim znanjem, iskustvom i sposobnostima mogu pomoći da njegov budući rad bude što kvaliteniji, dodajući da misli i na saradnju sa nevladinim sektorom.
»Čulo se i danas da ima dosta problema i moj zadatak je da započeti proces reforme crnogorskog obrazovanja nastavim, dinamiziram i, koliko je moguće, što prije na kvalitetan način okončam«, rekao je Stijepović.
Za početak ajmo jedno otvoreno pismo da mu napišemo. I da se pozovemo na ova njegova obećanja. No se bojim. Vidis da tu pise da poziva sve koji “svojim znanjem iskustvom i sposobnostima mogu pomoći”… Jesmo li mi to:)
Mozda su se zabrojali, ali su dobro racunali; da ce velika vecina roditelja gledati “svoga posla”, a da se zaposleni u struci nece puno mijesati u vlastiti posao.
Nego, da vise ne kukamo.
Da se obratimo Ministru s par konkretnih pitanja u otvorenom pismu, a da prije toga pokusamo dobiti sto vise potpisa.
Pa, taman ga samo nas tri potpisale.
Da. Ali ajmo prvo koncipirati pitanja’ i zahtijeve pa onda traziti potpise, Da znaju ljudi sta nudimo prije no sto potpisu. Mada to u CG nije neophodno:).
Koncipiramo pitanja, damo predloge, i to je dovoljno za pocetak. Ma neka nam kazu to je neizvodljivo sto vi trazite, ali barem neka onda saopste sta ce da urade i hoce li ista uskoro.
Da. Treba izvuci detalje iz zakona koje je i Kristina pominjala, upozoriti na krsenja prava i sl. Kratko i jasno. Ajmo, da vidimo ko ce sve da potpise. Jesmo muz i ja jedan ili dva glasa kad je roditeljska peticija u pitanju:))))))))
Dva, dva naravno 🙂
Moze i baka da potpise. Ona bi bas voljela da N. ide opet u vrtic:)
Da, napravih gresku u koracima. Naravno da moramo nesto srociti prije nego sto pozovemo mase da parafiraju. Htjedoh samo reci da bi bilo bolje da to otvoreno pismo podebljamo s potpisima.
Treba kratko reci da je djece previse u grupama, i to s obzirom na prostor/velicinu ucionica, broj odgajateljica i preporucenu velicinu grupe za te uzraste ( argument psihologinje da se u velikim grupama moze javiti i agresivno ponasanje). Pitati ih kako i kada namjeravaju rijesiti problem.
Ili, jos konkretnije, sto ce uciniti do kraja ove, a sto do pocetka sljedece skolske godine. I mozda im ponuditi rjesenje javno/privatno, iako mi se to cini bezveze, mislim to je kao kad das losem djaku da prepise, a on poslije ispred ploce ne zna objasniti sto je mislio…
Dobro, ako se broje svi odrasli u kucanstvu, mogli bi skupiti 2+3+2 = 7, nije lose za pocetak
Odlican tekst Kristina,slazem se u potpunosti.I ja imam djecu,a u grupi moje cerke ima 54-oro djece!!!!Zamislite!!!Moj sin sa 15 mjeseci u jaslicama ima jos 34 drugara!!Strasno!!!Podrzavam sve akcije koje se pokrenu i potpisujem!Pozdrav!
U grupi mog sina koji ima 15 mjeseci je jos dvadeset devetoro djece. Navodno, rade dvije vaspitacice, ali ja cesto vidim samo jednu kad ga ostavljam.U prostoriji je petnaestak krevetica i kad sam je pitala gdje spavaju ostala djeca, objasnila mi je da donose krevete koje rasporede po prostoru koji je predvidjen za igru. Mozete misliti kako to izgleda… U svakom slucaju, imate jos dva potpisa!
Hvala Snezana. Ta brojka od 54 me “odusevila”! Nadala sam se da necu uspjeti da cujem veci broj od 41.
Petra, nijesam bila sigurna 100% pa nijesam ni stavljala u tekst, ali i da ja znam jedna vaspitacica radi sa djecom nesto kao do 10 i 30, 11, a onda dolazi druga… Tako da je jedno vrijeme sa njima ustvari jedna samo. Vise nego strasno.
Skupljacemo potpise sigurno, veoma brzo :)))
pozdrav za sve! raspolozena sam za bilo kakve akcije koje bi mogle da stvari pokrenu nabolje. O vrticima (a i raznim drugim boljkama sa kojim se susrujece cg roditelj) mogla bih puno da kazem. sad moram da zurim,racunajte na mene 🙂
54!? Je li to rekord? Ili ima i vecih grupa? Pretpostavljam da Snezanina djevojcica ide u Suncokrile u podgorickom bloku V, tamo su, navodno, najvece grupe. U grupi mog sina ih je 51.
Mozda bi bilo zanimljivo saznati od roditelja, jer od Ministarstva necemo nikada, koliko su stvarno velike grupe.
Napisite magicni broj, popisi djece su obicno na vratima ili pored vrata ucionica.
I sta smo se dogovorile? Pisemo pismo ministru ili peticiju? KO pravi nacrt? 🙂
Pisemo, pisemo. Najbolje da formiramo radnu grupu koja ce se tijekom predstojeceg suncanog vikenda naci na kavi ( bez djece, naravno ) i usuglasiti tekst.
Ideja je vise nego odlicna 🙂 Prihvatam. Jos kad bi bilo sutra popodne, bilo bi divno 🙂
Da,da 54-oro djece u vrticu ”Suncokrili” i mislim da nema vecih grupa!I da samo po jedna vaspitacica je sa njima,osim u periodu od 11-13h.Brise guzu sama,dolazi kuci sa jelovnikom na robi,sama se oblaci,a mozete misliti kako to sve izgleda(ima 3 godine i 9 mjeseci)i nije toliko vjesta.Ne znam samo sta vaspitacice rade u medjuvremenu?!I jos nesto:istaknut je jelovnik po nedjeljama,ali pola onog sto pise nemaju.Kad dodje kuci i pitam je koja je salata bila,kaze da nije ni bila!Je li popila mlijeko uz dorucak,kaze bio je caj!Je li bilo soka(jer im u 10h navodno donose napitak)ona kaze nije bilo!Eto,u to pismo mozemo dosta toga da stavimo.Pozdrav!!
Moramo mu barem neku “radnu verziju” definisati, a onda dodavati kako se ko cega sjeti. Obecavam da cu u naredna dva tri dana sastaviti barem nesto, a onda svako po malo neka da svoj dopirnos:)
Poruka administratoru. Postovanje! Bilo bi dobro ove komentare prebaciti na forum, mozda ce nam se tamo javiti jos roditelja. Otvoriti temu – pretrpani vrtici, guzva u ucionicama, uzas u predskolskom ili nesto sl.
Postoji vec na forumu sekcija predviđena za takve teme https://www.roditelji.me/forum/cuvanje-djece-vrtici-sl/
Ove komentare konkretno nije moguce prebaciti osim sa copy/paste varijantom, te vas stoga pozivam da na gornjem linku otvorite odgovarajuce teme i zapocnete raspravu o ovom gorućem problemu u CG vrtićima