Djeci nije mjesto na masovnim okupljanjima i takva izloženost može imati, osim rizika zbog bezbjednosti na takvim skupovima, dugoročne posljedice i na njihov razvoj, obrazovanje i mentalno zdravlje. U toj ocjeni saglasne su zamjenica Ombudsmana Snežana Mijušković i direktorica Centra za prava djeteta Rajka Perović.

One su, gostujući u emisiji Boje jutra TV Vijesti, ukazale na to da je veoma važno da prevashodno roditelji zaštite svoju djecu i ne izlažu ih situacijama koje nijesu primjerene za njihov uzrast.

Prema riječima Mijušković, prije svega treba voditi računa o bezbjednosti djece.

“Roditelji bi trebalo da vode računa prije svega o bezbjednosti svoje djece. Moraju imati uvijek u vidu da li su određena okupljanja, prvenstveno masovna, takvog karaktera da u datom momentu može doći do ugrožavanja bezbjednosti djece. S druge strane kada govorimo o prisustvu djece masovnim okupljanjima veoma važno je činjenica da li djeca takvog uzrasta mogu uopšte da razumiju gdje se nalaze i kakve su poruke koje se propagiraju na datom skupu”, ističe Mijušković.

Dodaje da je veoma diskutabilno odvesti na neko okupljanje djecu koja, zbog uzrasta, ne mogu da razumiju gdje se nalaze i šta to u stvari znači.

“Kada se razgovara o ovim temama, stručnjaci najčešće kažu, uvijek treba posmatrati iz ugla djeteta i kako ono ustvari to doživljava. Šta će sjutra kada prođe određeno vrijeme misliti ako neku svoju sliku prepozna sa tog skupa. Da li je to zaista bila njegova volja ili se ono samo našlo tamo, u ovom slučaju, voljom svojih roditelja”, ističe Mijušković.

Komentarišući nedavno objavljenu fotografiju sa jednog skupa, na kojem su djeca odjevena u majice sa natpisom “Pucaj”, Perović podsjeća da su na različitim masovnim okupljanjima koja su bila u prethodnom periodu, i prošle i ove godine, bila prisutna djeca različitih uzrasta,  od onih u kolicima do onih koje su nosili roditelji oko vrata i vodili sa sobom.

“Bilo je i osnovaca i srednjoškolaca i svi su na neki način bili izloženi riziku. Zbog činjenica da nam tamo dolaze djeca koja ne razumiju razloge, koja nemaju informacijama o tome što se dešava, a samim tim ne mogu da artikulišu svoje potrebe, želje i opredeljenja, onda definitivno govorimo o zloupotrebi”, kazala je Perović, navodeći kao neprimjereno i oblačenje majica poput ovih djece, ali i korišćenje maloljetnika tokom predizbornih kampanja, čemu smo svi bili svjedoci više puta do sad.

Mijušković navodi da će se, kada odrastu, ta djeca pitati zašto su bila tamo i da li su to zaista željeli.

“Činjenica je da je ovo veoma težak period kroz koji naša djeca prolaze i odrastaju, kako zbog različitih događaja koji su okarakterisali prethodne godine, tako i zbog pandemije. Svi dijelimo određene probleme I teškoće koje ovo vrijeme nosi, ali definitivno to najviše utiče na djecu. U tom smislu mentalno zdravlje djece jeste nešto što je vrlo problematično i tek ćemo u narednom periodu moći da kažemo koliko je ovo ostavilo posljedica”, smatra Mijušković.

Saglasne su da je odgovornost kada je riječ o izloženosti djece riziku masovnih okupljanja, ali i etiketiranju i njihovim zloupotrebama u političke svrhe, na svima, ali najviše na roditeljima.

Prema riječima Perović, porazno je da nam djeca žive u društvenom kontekstu koji je potpuno nestimulativan za njih.

“U prvi plan stavljam i porodicu, gdje su sami roditelji u nekom negativnom naboju – i političkom, vjerskom, ekonomskom i svakom drugom. Znači dijete odrasta u takvoj situaciji. Onda tu si i slike koje vidi na televiziji, informacije koje dobija sa društveno političkih mreža, sa Fejsbuka, sa Instagrama. Obasuti smo svim informacijama koje nijesu stimulativne za djetetov nesmetan rast i razvoj.  I zaista kao društvo u cjelini moramo se ozbiljno pozabaviti ako nećemo sobom, onda prevashodno djetetom, jer u principu mi živimo i radimo za njih. Iako organizatori svih ovih skupova negdje pokušavaju da nam nametnu da sve što se radi, radi se u ime dobrobiti, odnosno najboljem interesu djeteta, ipak se potvrđuje da oni na kvalitetan način ne razumiju ono što je definisano i našim zakonima i međunarodnim dokumentima, pa i samom Konvencijom o pravima djeteta”, smatra Perović.

Mijušković ukazuje na to da odrasli i cjelokupna javnost upravo šalju poruke koje su vrlo ostrašćene i polarizovane i onda se naravno i djeca kroz to počnu identifikovati i prenositi ih među vršnjake.