Da li znate kako djeca rastu od ljubavi?

Dok smo bili djeca posebno smo se radovali danima u kojima bi kod babe na jelovniku bio šaran ili kako mi u ovim krajevima kažemo – krap.

To radovanje nije imalo veze sa mirisima i ukusima koji bi krapu sječenom na zvona davala baba, začinjavajući ga slatkim domaćim šljivama i kriškama opore dunje koja je dugo dozrijevala stojeći na vrhu njenog ormara i davala ovom jelu poseban ukus.

Ne. Mi smo ga svaki put jeli jer smo morali, stvar je bila u nečem sasvim drugom.

Baba bi se iz tržnice vraćala sa polu-živim krapom koji je skakutao u njenom cegeru. Krap je bio nevjerovatno izdržljiv. Osim što bi preživio nekoliko udaraca po glavi od prodavca na pijaci, bez problema bi ostao živ na suvom i nakon dvadesetak minuta, koliko bi babi trebalo vremena da se vrati kući.

Bili bismo u čudu kada bi vidjeli da je babin ceger odjednom “oživio” i počeo da se koprca onda kad bi ga spustila na pod. Sa dječijom radoznalošću koja nema granica i prkosi strahu, virili bismo u ceger, i zaticali ribu koja se borila otvarajući i zatvarajući neobično velika usta.

U mislima i na umu samo nam je bilo jedno, kako da ribi produžimo život.

Brzo bismo utrčali u babino kupatilo, našli odgovarajući čep kojim bismo zatvarali otvor na kadi i punili je vodom.

Kada bi nivo vode bio dovoljno visok da pokrije leđa našeg poluživog drugara, riba bi neko vrijeme bila mirna, a onda našoj sreći nije bilo kraja kad bi vidjeli da krap vraćajući svoju snagu zapljuskuje repom površinu vode prskajući nas.

Šta sve znaju mali dječiji dlanovi i bistri mali umovi, odrasli su na to odavno zaboravili. Pravi doživljaj je bio hvatati malim dječijim dlanovima tu veliku ribu klizave krljušti koja se na momente činila jačom i snažnijom od nas samih.

Svjedočili smo “opstanku” u našem malom dječijem svijetu, tu u kadi babinog kupatila, svijetu koji je odjednom postajao veliki, hrabar i domišljat, sa prirodnim porivom za održanjem života.

Kako to obično biva, tamo gdje  ima života uvijek dođe i vrijeme kada moraš da se pozdraviš.

Rastaneš. Vrijeme za kraj.

Djeca brzo uče.

Priča koja će se kasnije ponavljati na raznim nivoima naših života.

Djeca se protiv toga bore živjeći u “sada i ovdje” ne štedeći sebe ni jednog trenutka, dajući se trenutku, zaneseni igrom.

Ono što sam kao dijete znala, sada sam kao odrasla zaboravila, pa čuvam sebe i svoje rezerve, škrto, za neko vrijeme koje tek treba da dođe. Živjeći u sjutra ili u juče. Samo ne u “sada”, koje jedino postoji.

Zaboravljam da rastem jedino – dajući se.

Krap iz naše kade nije mogao pobjeći babinom kačamalju. Bili smo tužni zbog toga, ali dobar osjećaj produženog života i igre kojoj smo bili predani, ispunjavao nas je i držao sitima dugo nakon toga.

Kada si dijete izbirljiv si sa ukusima i izborima koje praviš. Tačno znaš šta voliš, a šta ne. Šta ti pričinjava radost. Koja hrana ti čini dobro, a koja ne.

Kada odrasteš izbirljivost postaje luksuz.

Zato kada se desi da vam djeca odbiju hranu, zapitajte se da nijesu možda već sita ljubavi koju su nekome pružili ili one koju su dobili.

Vi ih pustite, jer i od toga se raste!

Blog možete pročitati na stranici BobaUskokovic.com