PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Svi koji imaju dvoje ili više djece znaju koliko je veliki problem ljubomora između djece. Što je djeci lakše da se međusobno upoređuju, to su ljubomornija. Iz toga proizlazi da kada su djeca istog pola i što je razlika u godinama između dva djeteta manja, to je njihova ljubomora više izražena. U početku je to ljubomora starijeg djeteta prema mlađem koje reaguje na to što mora da dijeli roditeljsku pažnju i ljubav s mlađim djetetom. Kasnije, kada mlađe dijete malo poraste, ono postaje ljubomorno na starije dijete koje je u mnogim stvarima sposobnije od njega.

Kada roditelj komunicira s jednim djetetom, drugo dijete to gleda i upoređuje s komunikacijom tog roditelja prema njemu. Ako vidi neku bitnu razliku, tada pomišlja da roditelj „više voli” drugo dijete, što podgrijava njegovu ljubomoru. Roditelji su svjesni da je njihovo ponašanje prema jednom djetetu pod prismotrom drugog djeteta, tako da se trude da imaju izjednačen pristup, a da one razlike u odnosu koje se pojavljuju zbog različitog uzrasta, objasne ljubomornom djetetu kao nužne, razuvjeravajući ga da nijesu znak „veće ljubavi” prema drugom djetetu.

Nepravda s posljedicama

Nije tako rijetko da roditelj više djece neko od njih doživljava kao omiljeno dijete, ljubimca prema kojem osjeća veću naklonost. Razlozi za to mogu biti raznorazni. Nekada se prvo dijete „desilo” onda kada roditelj nije bio potpuno spreman za ulogu roditelja, tako da je u početku imao prema njemu ambivalentan odnos, dok je drugo dijete bilo željeno. Nekada je jedno dijete onog pola koji je roditelju bio omiljen, a drugo dijete „pogrešnog” pola. Kada roditelj ima djecu s različitim osobama, onda može pokazivati različit odnos prema nekom od njih. Bilo da mu je omiljeno novo dijete, bilo da osjeća krivicu što starije dijete ne živi s biološkim roditeljem, pa ga doživljava kao žrtvu kojoj treba veća naklonost. Nekada je jedno dijete jednostavno umiljatije ili poslušnije, pa je zato omiljenije.

Roditelji koji imaju svoje omiljeno dijete mogu se podijeliti u dvije grupe. Jedni su oni koji nijesu svjesni da prave veliku razliku u pokazivanju ljubavi prema djeci ili jesu svjesni, ali u tome ne vide nikakav problem. Drugi su oni koji su svjesni da različito osjećaju prema djeci i koji se svjesno trude da djeca to ne primijete.

Roditelji koji prave takvu razliku u odnosu prema djeci da se jedno dijete osjeća manje voljenim, i zato manje vrijednim, podgrijavaju njegovu ljubomoru. Ne samo da dijete to osjeća kao duboku nepravdu, nego može zaključiti da nije dovoljno vrijedno da bi zaslužilo bilo čiju ljubav, što je zaključak koji ga može pratiti do kraja života i bitno uticati na sve njegove odnose, posebno ljubavne. Kada takvo dijete uđe u adolescenciju, njegov odnos prema omiljenom djetetu može prerasti u prezir ili mržnju. Ne zaboravimo da je u Bibliji ubistvo brata, Avelja od strane Kaina, „drugi grijeh”, zapravo posljedica različitog odnosa Boga (simbola roditelja) prema njihovim darovima. Ljubomorna reakcija ovog djeteta ne dolazi iz njegove fantazije o nevoljenosti, nego zaista ima podlogu u stvarnom postupanju roditelja. Zato se često to negativno odražava u odrasloj dobi na odnos tog djeteta prema roditelju koji je bio nepravedan.

Nekada roditelji „nivelišu” ovu razliku prema djeci tako da jedan roditelj više izražava naklonost prema jednom djetetu, a drugi roditelj prema drugom. U tom slučaju u porodici je „mamino dijete” i „tatino dijete”, što je nekakvo polurešenje.

Roditeljska krivica

Roditelj koji je svjestan svojih različitih osjećanja prema djeci, često zbog toga osjeća krivicu jer smatra da nije dobar roditelj. Nekada zbog ovog osjećanja krivice roditelj ide u drugu krajnost, tako se ponaša suprotno od onoga što osjeća i veću naklonost pokazuje onom djetetu prema kojem se osjeća krivim.

Iako je idealno da roditelj osjeća istu ljubav prema svoj djeci, na doživljaj da je jedno dijete omiljeno utiču brojni faktori od kojih su mnogi nesvjesni. Da bi se približio idealu, ovakav roditelj bi morao da se podvrgne psihoanalizi kako bi osvijestio svoje nesvjesne procese. Umjesto toga roditelj treba da svoj emotivni odnos prema djeci shvati kao nešto prirodno, dakle nešto zbog čega ne treba da se osjeća krivim. Ljudi nijesu krivi za ono što osjećaju, već za ono što čine. Roditeljska krivica pripada onima koji prave veliku razliku u iskazivanju ljubavi prema djeci.

Izvor: Politika