PIŠE: Ljubica Pavlović Trifunović, dječiji stomatolog

Da li je to moguće? Zaista jeste! Odlazak kod stomatologa može biti prijatno iskustvo, naravno ukoliko se sa posjetama stomatologu krene na vrijeme. A kada je pravo vrijeme? Što ranije, sa nicanjem prvog zuba, nikako ne tek onda kada nešto boli!

Činjenica je da ako dijete odvedemo kod stomatologa tek onda kada ono ima neki problem, šanse za ostvarivanje prijateljstva su minimalne. Međutim, ukoliko počnemo da vodimo brigu na vrijeme, ukoliko druženje sa stomatologom krene u najranijem uzrastu, gotovo je sigurno da će zubar i dijete postati drugari. Roditelji često imaju pitanja vezana za strah od zubara, i na osnovu višegodišnjeg iskustva mogu vam reći da su odgovori na pitanja zapravo jako jednostavni.

“Ja se jako bojim da idem kod zubara i to prenosim na svoje dijete.”

Ovo je nešto što roditelji nesvjesno rade. Ukoliko postoji prisutan strah od stomatologa kod roditelja, on se neminovno prenosi i na djecu. Djeca to osjete, čuju i prisvajaju osjećaj roditeljskog straha. Nemojte dopustiti da vaša djeca zbog vaših osjećanja nelagode, sa predrasudama odlaze kod stomatologa. Budite treća, neophodna karika u lancu dijete-zubar-roditelj, jer ako bilo koja karika izostane, od prijateljstva i saradnje nema ništa. Roditelj svojim ponašanjem, razgovorima i odnosom prema stomatologu, šalje poruku svom djetetu. Neka ta poruka bude pozitivna.

“Koji je najbolji zubar za moje dijete?”

Ne postoji pravi odgovor na ovo pitanje. Djeca imaju pravo da im se neko dopadne manje ili više, ili da im se ne dopadne uopšte. Neka djeca više vole da je njihov zubar „čika“, neki „ teta“ i to je sve prirodno. Neka djeca lakše prihvate mlađe, neki starije ljekare. Sve su to faktori koji mogu da utiču na lakše uspostavljanje saradnje i početak druženja. Najbolji je onaj zubar koji uspije da sa vašim djetetom uspostavi prijateljski odnos, onaj kome dijete pokloni svoje povjerenje.

“Neće ti teta/čika ništa.”

“Ne da tebe mama.”

“Tu je tata.”

Česte rečenice u ordinaciji, koje su apsolutno nepotrebne i nerealne. Jer, šta znači neće ti čika/teta ništa? Tu je mama/tata, koji te „ne daju“.

Odlazak kod stomatologa zahtijeva pregled, znači nešto čika/teta moraju da urade.

Čika/teta nijesu neprijatelji koji žele da naude djetetu, prisusutvo roditelja ne treba da se tumači kao potreba da se dijete zaštiti, njihovo prisustvo je podrška.

Djeca najviše cijene iskrenost. Zato se mora biti dosljedan. Ukoliko djetetu obećamo da ćemo samo izbrojati zube, onda to i uradimo. Ukoliko će bilo šta biti neprijatno, onda je najbolje da dijete na to i upozorimo, jer djeca cijene iskrenost i sve mnogo lakše prihvataju ukoliko im kažemo istinu.

Kako neko može da voli da ide kod stomatologa?

Zaista može, ima puno takve djece, vjerovali ili ne.

Stomatološka ordinacija je prostor u kom djeca mogu da se zabave ukoliko im se stomatološka stolica predstavi kao specijalna svemirska fotelja koja se pritiskom na specijalno dugme diže i spušta, fotelja koja je poput ležaljke na plaži, može da se spusti da se u njoj leži. A kada se upali „sunce“, tu su i naočare za sunce, za dječake i za djevojčice. A onda tu ima još puno toga zanimljivog. Tu je posebna četkica, plave ili roza boje za dječake ili djevojčice, četkica koja tako lijepo golica zube, čisti ih i kupa, a čuje se kao neki traktor. Pa onda onaj sjajan fen koji suši zube i konačno tuš – tuširancija, uživancija.

Naravno, bez „Srleta“ koji skuplja vodu i pljuvačku po ustima, bilo bi sve mokro i zato je tu magična slamčica koja se pomoću čiribu-ćiriba poteza pretvara u Srkija koji srče vodu. Ali ni tu nije kraj. Stomatolog ima i jastučiće za zube, specijalne male rolnice papira koji se stave pored zuba da se oni ušuškaju i da uživaju, dok ih zubar magičnim gelićima lakira i onda svojom čarobnom lampom pretvara iz tečnosti u kamen. WOW!

A onda, kada se sve završi, sunce ugasi, svemirska fotelja spusti, slijedi nagrada u tajnoj kutijici. E tu se djeca najduže zadrže. Treba izabrati ono što im se dopada – sličicu, peticu, naljepnicu… Ko zna šta ih još čeka u toj tajnoj kutiji koja je samo za one hrabre.

I onda, čuvena lista za najhrabrije. Svečani momenat upisivanja na listu. Dodjela diplome za najhrabrije.

Kada se djeci posjeta stomatologu predstavi na ovakav način, nije uopšte neobično da djeca vole da dolaze i da se druže sa svojim drugarima – zubarima.

OK, a šta ako dijete ima karijes? Šta onda?

Onda prvo moramo da se udružimo i da otkrijemo zbog čega smo dopustili da se djetetov zubić razboli. Gdje smo pogriješili? Nema puno mudrosti, odgovor je jednostavan, samo se mora biti iskren. Ili je do nepravilne ishrane ili do neredovne  higijene. Kada prihvatimo grešku i prepoznamo je, moramo se truditi da to bude prva stvar koju ćemo ispraviti.

Sljedeći korak je da se zubić izliječi. Svaka popravka zuba može biti apsolutno bezbolna. Ako se dođe u momentu dok karijes nije napredovao, dok je u „začetku“, takva intervencija je apsolutno bezbolna. Tada tuš, traktor, srle, fen, jastučići, gelovi i čarobna lampa stupaju na scenu. Međutim ukoliko je karijes uzeo maha, anestezija bi bila jedina sigurna opcija bezbolne sanacije. E tu sada već možemo da narušimo ideju o drugarstvu. Bez obzira što samo davanje anestezije nije toliko bolno, ono ipak zahtijeva upotrebu igle, koje se većina djece plaše i sama pomisao da će ona negde da ih ubode im je strašna. Tada slijedi priča o čarobnoj vodici, a samu iglu poistovjećujemo sa komarcem koji će samo pecnuti i uspavati zub. Naravno da to i nije baš uvek uspešno.

Jer čarobni štapić u stomatologiji ne postoji. Postoji puno toga čarobnog, magičnog, specijalnog i posebnog u stomatološkoj ordinaciji, ali štapić za uklanjanje posljedica loših navika, ne.

Ideal svakog stomatologa, pogotovo dječijeg, je da mu mali pacijent vjeruje, da brojanje bisera i njihovo glancanje bude jedina intervencija koja je potrebna prilikom prvog samostalnog sjedanja djeteta na stolicu. To svakako treba da bude i ono čemu svaki roditelj treba da teži. Ne zbog sebe, već zbog tog malog bića koje ne mora da se suoči sa bolnom stomatološkom intervencijom.