Zanimljivi detalji iz života mene kao roditelja moja su nepresušna inspiracija. Događaji, opisani u mojim tekstovima, po mnogo čemu su prepoznatljivi drugim roditeljima, a opet različiti, osobeni, jedinstveni zbog obilja specifičnih detalja i okolnosti. Roditelji su uvijek na jedinstvenom zadatku.
Dijete u meni još postoji, ne smijem ga izgubiti, jer bih izgubila sebe!
Naporan je bio dan. Jedan u nizu takvih na poslovom planu. Ne zbog obima posla, već zbog svih onih naizgled sporednih dešavanja, koja svojom učestalošću, intenzitetom i energijom koju nose, preuzimaju primat. Međuljudski odnosi dominiraju u tom smislu, znaju biti izvor stresa, uzrokovati promjene raspoloženja. I, dok se svakog dana pokušavate postaviti na nov način, ne bi li se izborili za svoj mir, shvatite da vam je pored psihičkog mira i fizičko zdravlje narušeno. I psiha i tijelo vape za oduškom, a vi im to ne dozvoljavate.
I, desi se trenutak. U sjedećem položaju, sa nogama oslonjenim na pod kao da ću svakog časa ustati, rukama prekrštenim i glavom blago nagnutom na desnu stranu, tek da dodiruje naslon fotelje, savladao me je san. Sladak, opijajući, prijeko potreban. Nestala je nervoza i svaka pomisao o sjutrašnjem danu. Postojala je samo neka čudesna prostrana livada. Onakva kakvu obično zamišljamo kada neko govori o raju. Blještave boje, intenzivni zvukovi… Nestvaran doživljaj!
Na desnoj strani, pod krošnjom jednog razgranatog drveta trešnje u cvatu, vidjela sam gomilu vaskršnjih jaja, obojenih u hipnotišuću crvenu boju i obavijenih svilenim trakama. Iza drveta, jedan po jedan, iskakali su zečići, mačići, patkice i pilići, predano pakujući preostala neumotana vaskršnja jaja.
Opčinjena prizorom, napravila sam par koraka u njihovom pravcu, ali shvatih da će mi biti potrebno više vremena i truda da dođem do tog čarobnog drveta, nego što mi se činilo u prvom trenutku. Dijelilo nas je široko polje ruža i lala precizno raspoređenih po bojama. Pomislih da bi pogled na njih iz vazduha otkrio simboliku koja se nalazi u tom brižljivo napravljenom rasporedu. Htjela sam da legnem tu, okružena šarenilom, opijajućim mirisima i neopisivim mirom.
Htjela sam, ali trgao me je prodoran zvuk telefona. Trebalo mi je vrijeme da shvatim gdje sam bila, a gdje se u tom trenutku nalazim. Mozak, nenavikao na opuštanje, nastojao je ubrzano da se vrati u pogon.
Infantilan san, kao da prekorjeh sebe zbog toga što mi se uopšte moglo desiti da sanjam nešto tako djetinjasto. A, onda shvatih koliko mi je zapravo to bilo prijeko potrebno. Ta nevinost, bezazlenost, postojanje samo onoga što je ovdje i sada.
Doskakutaše do mene moja dva zečića, pa im, onako još pod jakim utiskom sna, izložih prijedlog za ovogodišnje ukrašavanje vaskršnjih jaja. Oduševili su se, neko mašnicama, neko ružama i lalama.
Dijete u meni još postoji, ne smijem ga izgubiti, jer bih izgubila sebe!
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog[...]
U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto[...]
Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne[...]
