Podstičite djecu da crtaju, iz njihovih crteža možemo puno saznati

Drage mame, tate, bake, deke i ostali koji provodite vrijeme sa djecom, dobar dan.

Imam jedno pitanje za vas: šta ste danas crtali, bojali, sjeckali, preskakali, zamišljali, koliko ste se puta okrenuli oko svoje ose? Kraće rečeno koliko ste se puta danas ili juče vratili u zonu djetinjarija?

Pitam i pišem vam potaknuta uvodom sa jedne psihološke radionice koja se bavila temom dječijeg crteža.

Ovako kaže: nekada je jedna odrasla osoba čuvala po dvoje, troje djece. Danas nekoliko odraslih osoba vodi računa o odrastanju i vaspitanju jednog djeteta! Nekada, ne tako davno, dijete je radoznalo hrlilo u zagrljaj Svijetu, danas ga Svijet preplavljuje morem informacija koje iskaču iz svakog džepa.

• Koliko se pozicija, uloga i odgovornost nas kao roditelja i nastavnika promijenila u tom novonastalom poretku?
• Kako pronaći pravu mjeru? Gde je granica između potrebe i pretjerivanja? Koje su stvarne potrebe djeteta?
• Osluškujemo li našu djecu ili im namećemo sopstvena mišljenja, afinitete ili neostvarene snove. Svjesno ili nesvjesno, svejedno je.
• Da li je moguće danas biti roditelj bez studiranja roditeljstva, bez obuke o bezbjednosti na internetu i sl.
• Koliko je tekstova na ovu temu napisano, koliko je puta ovo pitanje postavljeno, ima li klupe u parku na kojoj mame ne pričaju na ovu temu? Ima li? A odgovor, gdje je odgovor ?

Ne znam odgovor, pitam, razmišljam, trudim se da osluškujem svoje dijete, da joj izlazim u susret ali da u tome ne pretjerujem.. Sve već znate, da ne dužim bez potrebe.

E, da se vratim na crtež da me ne pitate kakve sve ovo ima veze sa crtežom.

Djeca na početku svoje likovne avanture sa velikom strašću poniru u svoja umjetnička djela koja mi vidimo kao šare, bez reda i neke velike logike. Kasnije se iz kružnice izdvajaju obilježja čovjeka, ruke, noge, oči. Vremenom ljudska figura postaje sve vjerodostojnija slika onih koji ih okružuju.

E sad, ako smo im nešto zabranili, ako smo ih kaznili, prevarili možda ćemo na crtežu završiti kao mrlja, iskrivljena mala figura, obojena bojama koje ne asociraju na cvijeće i proljeće.

I onda odjednom, interesovanje za crtanje prestaje, postaje moranje na zahtjev „nemaštovite“ učiteljice. Mobilni telefon je pametniji i brži, tablet moderniji, u dnevni raspored treba ubaciti vježbanje matematike i gramatike. Veoma često roditelji komentarišu kako ne umiju da crtaju, kako su im radovi smiješni, na nivou djeteta iz mlađih razreda. I tako srozavaju njegovo veličanstvo Crtež pa mu dugujemo barem toliko da se zapitamo da li smo mi nekim dijelom doprinijeli tome.

Postoje na crtežu neke zakonitosti koje ukazuju na karakter djeteta, na njegove skrivene želje, potrebe, frustracije.  Ako neko od vas zna zanimljiv tekst na tu temu, neka podijeli. Bas me je zaintrigirala ova oblast razvoja.

Evo nekoliko detalja koji govore u prilog tim gore pomenutim zakonitostima:

Moje dijete gotovo uvijek crta kuće sa mnogo prozora, a psihologija crteža kaže da to rade djeca koja još nemaju brata ili sestru. Vjerujem da će se u nekom narednom periodu promijeniti broj prozora na crtežu i broj članova našeg domaćinstva 🙂

Sebe i mene uvijek crta sa velikim usnama. Volimo obje da pričamo. Istina. Vjerujem da je to projekcija naše blagoglagoljivosti, nikako onih neprirodno velikih usana koje iskaču sa TV ekrana.

Zato pripremite blok, svesku, bojice, drvene, flomaster, vodene, tempere. Ne insistirajte, ali neka pribor stoji na vidnom i lako dostupnom mjestu. Sjedite i vi i nacrtajte nešto, 5 minuta crtanja zamijenite za 5 minuta listanja nekog kataloga, budite dobar primjer.
Prospite po papiru maštu, brige, radost, ljutnju ili strah. Papir sve trpi.

Crtanje razvija maštu, podstiče kreativnost, usavršava grafomotoričke vještine i okulomotornu koordinaciju. Malo li je? Crtanje je zgodna aktivnost i prilika da se urade navedene vježbice i da se zaviri u dječije glavice 🙂

Ne tvrdim da će crtež spasiti svijet, ali može da pomogne, smatram da je istinska potreba i zauzima važno mjesto u razvoju, a nepošteno mu je ta pozicija oduzeta i ugrožena.

Na kraju moram da dodam da na ovu temu gledam iz ugla roditelja, pa ako sam negdje napravila neki propust ili grešku neka mi psiholozi oproste.