PIŠE: Nikolina Milosavljević, psiholog

Roditelji su često zabrinuti da li će njihovo dijete zauvijek sisati palac, grickati nokte ili čačkati nos. Zbog toga žele da svom djetetu pomognu da se odreknu tih navika što prije. Smatrajući ove navike ružnim, često pokušavaju da opomenu dijete, da im vade ruke iz usta ili da im drže lekcije kako je to ružna navika.

Sisanje palca se javlja kod nekih beba čak i dok su u stomaku. Nastavlja se i nakon rođenja. U pojedinim studijama se pokazalo da sisanje palca kod beba nije povezano sa potrebom za hranom, već je to jedan vid utjehe. Kod neke djece sisanje palca jednostavno iščezne do druge – treće godine života, a kod nekih se nastavi do pete godine života, kada se uglavnom izgubi. Nekada se dešava da se sisanje palca zamijeni grickanjem noktiju, ili/i, žvakanjem olovke (u školskom uzrastu). Ukoliko dijete, na primjer, nastavi sa grickanjem noktiju, često se u adolescentskom periodu ova navika zamenjuje grickanjem usana, žvakanjem olovke (ili drugih predmeta), uvrtanjem kose ili čačkanjem nosa.

Dijete može imati ove navike zbog različitih razloga. Iza njih može stajati dosada, radoznalost, oponašanje drugog djeteta ili odrasle osobe, ali i uznemirenost. Svakako su istraživanja pokazala da djeca koja imaju razvijenu jednu od ovih navika, pokazuju povišen nivo uznemirenosti u svakodnevnom životu. Dijete sisanje palca, grickanje noktiju, grickanje usana i slično koristi kao vid umirivanja kada se nađe u određenoj izazovnoj situaciji.

Kada treba brinuti?

Ukoliko dijete povremeno, na primjer, gricka nokte (i pri tome se ne povrjeđuje), to radi nesvjesno (na primjer dok gleda televiziju, čita neku uzbudljivu priču i sl.), ili to radi kada se nalazi u specifičnim stresnim situacijama (kontrolni zadatak u školi, završetak polugodišta, prijemni ispiti za školu i sl.) onda tada ne treba brinuti. U većini slučajeva djeca koja svoju „nervozu“ umiruju na ovaj način, jednostavno prestanu sa tim do svoje 16. godine života. One su odraz njihovog suočavanja sa anksioznošću i promjenama na koje nailaze u toku njihovog razvoja.

Međutim, posebnu pažnju treba obratiti kada dijete nije imalo nijednu od navedenih navika, a javi se u periodu nakon 4. godine života kao nešto potpuno novo u djetetovom ponašanju. Tada je najčešći uzrok tome neki stresni događaj ili više stresnih događaja koji su se nakupili (na primjer preseljenje, promjena škole/vrtića, razvod roditelja i sl).

Takođe, posebna pažnja je potrebna ukoliko je navika postojala, ali se pojačava i postaje učestalija nakon četvrte godine života.

Nekoliko trikova kako pomoći djetetu da prestane sa „nervoznom“ navikom

• Ne kažnjavati, niti posramljivati dijete, i nikako grubo izbacivati ruku iz djetetovih usta, niti udarati ga po rukama kada vrši „nervoznu“ naviku.

Ukoliko roditelj pribjegava ovakvom načinu rješavanja „nervozne“ navike, može samo doći do pojačavanja uznemirenosti. Navika će možda da se izgubi, ali će uznemirenost kod djeteta i dalje postojati, pa će dijete pronaći neki drugi neadekvatan način umirivanja. U ekstremnim slučajevima, ovakav pristup može dovesti do generalne promene ponašanja djeteta gdje dijete počinje da pokazuje neposlušnost ili se povlači i pokazuje nezdravu pretjeranu poslušnost prema autoritetima, bez kritičnosti.

• Pozabaviti se uzrocima koji dovode do pojavljivanja i/ili održavanja „nervozne“ navike.

Iako je najlakše roditeljima da se bave simptomima, a ne uzrocima, pa se često odlučuju da na djetetove prstiće stave ljutu papriku ili neki namaz koji je gorkog ukusa, ipak je to pogrešan put. Prije svega je potrebno otkriti uzrok djetetove uznemirenosti. Nekada je dovoljno pitati dijete da li ga nešto posebno brine (ukoliko razlog nije očigledan, kao što je na primjer razvod roditelja ili promjena sredine) pa će dijete otvoreno i pričati o tome.

• Osvijestiti djetetu da ima „nervoznu“ naviku.

U nekim situacijama djeca nijesu spremna otvoreno da pričaju u vezi čega su uznemireni, ili, možda, imaju poteškoća da prepoznaju da se osjećaju anksiozno, kao i kada stavljaju ruke u usta. Tada je važno da u dogovoru sa djetetom ispratite situacije kada dijete pribjegava nekoj od njegovih „nervoznih“ navika i analizirati šta bi mogao biti uzrok tome. Ukoliko je dijete starije od pet godina može pomoći zajedničko vođenje neke vrste dnevnika, kao i blago i nježno upozorenje roditelja da dijete trenutno radi to što radi.

• Zamijeniti staru „nervoznu“ naviku, novom navikom.

Kada roditelj nježno i empatično upozori dijete da su mu ruke trenutno u ustima, važno je istražiti u tom trenutku šta se dešava u djetetovoj glavi, kroz postavljanje radoznalog pitanja: „Kako se sada osjećaš? O čemu trenutno razmišljaš? Da li imaš neke slike u glavi? Koje? Hoćeš li da te zagrlim kako bi se osjećao bolje?“. Nakon toga, možete se dogovoriti šta bi dijete moglo da uradi umjesto da gricka nokte, sisa prst ili bilo šta slično tome, i da mu to bude način koji može da koristi kako bi se utješio.

Ukoliko je dijete mlađe od pet godina, potrebno je da roditelj nježno i blago skloni ruku iz djetetovih usta i ponudi mu zagrljaj kao jedan od načina utjehe.

• Vježbati sa djetetom novu naviku.

Naravno, ništa ne ide preko noći, tako ni sticanje novih navika tješenja. Zbog toga je važno da roditelj u narednom periodu motri na okidače koji utiču na javljanje djetetove uznemirenosti, kao i na djetetov odgovor na njih, i da uvijek ponude alternativan način utjehe umjesto da dijete koristi „nervoznu“ naviku. Pored toga, da bi dijete u potpunosti usvojilo i automatizovalo nov način pristupanja svojoj uznemirenosti, potrebno je da poželjno ponašanje vježba i kada nije uznemireno.

• Konsultovati profesionalnu osobu

Ukoliko ništa od prethodno navedenih koraka nije pomoglo, moguće je da je emocionalni problem mnogo dublji i tada je važno konsultovati osobu koja profesionalno radi sa djecom.

Izvor: roditeljstvo.nikolinamil.com