PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Rijetki su oni roditelji koji nisu ponosni na uspjehe svoje djece. To je još snažnije izraženo kada ona odrastu i kada su, kao odrasli sinovi i kćeri, uspješni u svom profesionalnim i privatnim životima. I djeca su ponosna na uspjehe svojih roditelja, ali postoji jedna bitna razlika: roditelji uspjehe svoje djece smatraju svojim uspjehom, a djeca uspjehe svojih roditelja ne smatraju svojim uspjehom. Ona smatraju da je pred njima budućnost u kojoj tek treba da se dokažu.

Životni uspjeh je relativan i subjektivan pojam, a ovdje ga koristimo da označimo socijalni uspjeh, to jest onu uspješnost u životu koju socijalno okruženje smatra takvom. Socijalna uspješnost roditelja bitno utiče na razvoj njihove djece i to, sudeći prema iskustvu, ne nužno pozitivno. I zato se pitamo koje probleme u razvoju imaju djeca uspješnih roditelja, očeva i majki.

Roditeljski uticaj

Glavno psihičko opterećenje koje po pravilu ova djeca imaju jeste jedna unutrašnja prisila da i oni moraju da budu bar isto tako uspješni, ako ne i uspješniji od svojih roditelja. Ova prisila je nekada rezultat roditeljskog uticaja, njihovog zahtjeva da i ono mora biti uspješno kako bi dokazalo da je dostojno svog roditelja. Nekada roditelj svoj uspjeh vidi kao početak jedne transgeneracijske uspješne priče, bilo da je to neko porodično preduzeće, bilo da je u pitanju neka profesija poput advokature, medicine, stomatologije itd. Takav roditelj je napisao životni scenario svom djetetu, često i prije njegovog rođenja, a na djetetu je da ga bespogovorno ostvaruje, ako ne želi da roditelja duboko razočara.

Nekada uspješni roditelji ne očekuju od djeteta neki poseban uspjeh, već mu prepuštaju da samo izabere svoj životni put. Ali, iako roditelji ne očekuju, to očekuje društveno okruženje. Dijete uspješnog roditelja, koji je u većini slučajeva i neka vrsta javne ličnosti, niti je obično dijete niti ima obično djetinjstvo. Ono je u datom okruženju određeno kao „nečije dijete”, tako da se u odnos prema djetetu unosi i odnos prema njegovom roditelju. To je dijete za koje okolina već zna da je predodređeno da jednog dana bude „neko”.

Biti „nečiji” sin ili kćerka je psihički opterećujuće za dijete, zato što okruženje od djeteta očekuje da bude „dostojno” svog uspješnog roditelja. Na taj način dijete uspješnog roditelja nema pravo djetinjstvo, već je pretvoreno u jednu vrstu dječje javne ličnosti. Posledica je da i ono dijete na koje roditelji nisu vršili pritisak kakvo treba da bude kada odraste zaključi da je njegova životna misija da dokaže da je dostojno svog uspješnog roditelja. A ako to ne dokaže, ispada da je nesposobno i nedostojno.

Niko, pa ni prestolonaslednici nisu uspjeli u životu samo zbog toga što su nečija djeca. Iza svakog životnog uspjeha stoji dugogodišnji sistematični rad, učenje, odricanje i zalaganje. A da bi neko mogao sve to, mora imati odgovarajuću motivaciju koja dolazi iz dubina njegovog nesvjesnog. „Moram da uspijem zato što sam nečiji sin”, nije dovoljna motivacija za uspjeh. Zato ova djeca često imaju problem tipa: „Moram da uspijem, samo ne znam u čemu.”

Često i uspješni roditelji i njihova djeca vjeruju u genetsku osnovu socijalnog uspjeha. Takav roditelj podrazumijeva djetetov uspjeh samo zato što ono nosi njegove gene. Ova genetska samouvjerenost je pogrešna, jer i da se uspješni roditelj ponovo rodi u novim, sasvim drukčijim okolnostima nema garancije da bi u svom drugom životu ponovo postigao uspeh.

Rizične situacije

Sinovi i kćeri uspješnih roditelja često sebi postavljaju cilj da što prije dostignu nivo svojih roditelja. Kako su njihova očekivanja od sebe samih veoma visoka, onda ni oni manji uspjesi koje postižu za njih nisu pravi uspjesi, tako da na njih ne djeluju stimulativno. S obzirom na to da žure, ulaze u rizične situacije za koje još nisu razvili odgovarajuće sposobnosti pa su skloni neuspjehu. S druge strane, kada se ne približavaju zadatom brzinom svojim visokim očekivanjima, tada su skloni da se razočaraju u sebe same i svoje sposobnosti, iako to kriju i od roditelja i od okruženja.

Čak ni onda kada i sami uspiju u nečemu, vođeni savjetima svojih roditelja i korišćenjem njihovog društvenog uticaja, nisu zadovoljni sobom zato što znaju da im vlastiti uspjeh ne pripada.

Izvor: Politika