Za prvih devet mjeseci ove godine policija je evidentirala 51 slučaj vršnjačkog nasilja. Do skoro se stidljivo pričalo o tom, nimalo bezazlenom, problemu. Ali vršnjačko nasilje nije samo specifičnost Crne Gore, kažu u Ministarstvu prosvjete.
Portparolka Ministarstve, Milica Lekić, za CdM kaže da je to problem sa kojim se suočavaju sva društva, jer njegova eskalacija ne zavisi isključivo od obrazovanja ili bilo kog drugog resora pojedinačno, već od samih početaka – vaspitanja i odnosa prema djetetu, društva, pa do kvaliteta saradnje među svim nadležnim resorima.
U Ministarstvu prosvjete, ističe ona, imaju nultu toleranciju na nasilje, ali takav stav moraju imati i sve druge ustanove i institucije.
“Ovdje govorimo o pitanju koje se tiče čitavog društva, i to ne samo crnogorskog. Polako pak svi postajemo svjesni koje sve oblike vršnjačko nasilje ima, kao i potrebe da se ono procesuira”, navodi Lekić.
No, kako dodaje, Ministarstvo se ne može samo boriti protiv vršnjačkog nasilja.
“Kada imate, na primjer, roditelje koji ne sarađuju djelovanje škole je umnogome umanjeno. Da ne govorimo o važnosti policije, centara za socijalni rad i svih drugih uključenih strana”, rekla je Lekić.
Upravo zato cijene da je veoma značajan projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja, na kome sarađuju sa Udruženjem Roditelji i u kom je ona član Savjetodavnog odbora.
“Kroz projekat će biti procijenjeni mehanizmi za prevenciju vršnjačkog nasilja i socijalnih servisa koji se nude učenicima, biće pripremljen i zagovaran Nacionalni plan za prevenciju vršnjačkog nasilja i relevantnih podzakonskih akata, unaprijediće se kvalitet lokalnih politika i socijalnih servisa za žrtve/počinioce vršnjačkog nasilja i biće podignuta svijest učenika i roditelja o posljedicama vršnjačkog nasilja”, objašnjava Lekić.
Kada je riječ o prevenciji, napominje da je Ministarstvo koncipiralo Uputstvo za postupanje u slučajevima nasilja u školama, a sa UNICEF-om je radilo na projektu Škola bez nasilja-sigurno školsko okruženje.
“Timovi u školama se bave ovom temom i prevencijom na kontinuiranom nivou kroz radionice i komunikaciju sa djecom”, naglašava Lekić.
Psihološkinja, Adriana Pejaković, savjetuje roditelje da bi, ukoliko sumnjaju da je njihovo dijete na bilo koji način žrtva nasilja, trebalo da razgovaraju sa njim.
“Djeca su sklona da misle da su ona kriva za ponašanje i nasilje drugih, pa se kod njih javljaju osjećanja stida, straha, krivice i zbunjenosti. Djeca često iz tih razloga ili ne prepoznaju nasilje ili prepoznaju, ali se boje da to kažu nekome. Nasilje može biti fizičko, emotivno, socijalno i javlja se u vršnjačkim grupama, ali djeca mogu biti žrtve nasilja i odraslih ljudi”, pojasnila je Pejaković.
Ukoliko roditelji primijete da se njihovo dijete povlači u sebe, plašljivo je, odbija da ide u školu, ima noćne more, to je, upozorava psihološkinja, znak za uzbunu.
“Sa djecom treba razgovarati strpljivo i potrebno je da iz odnosa sa roditeljima shvate da će biti zaštićena, prihvaćena i neće biti kažnjena. Takođe, potrebno im je pružiti podršku i “kontejnirati” njihove emocije straha, krivice i stida. To znači da roditelji mogu dječje emocije da podnesu, da ih iznesu i da nađu rešenje zajedno sa djetetom”, navodi Pejaković.
Ukazuje da su poruke kao što su “budi jak/vrati i ti njemu/nemoj da si beba/šta sad hoćeš od mene” toksične u ovim situacijama.
“Djeca su ranjiva kategorija, kojoj je potrebna podrška da bi se izborila sa ovom pojavom, inače to može da ostavi dalekosežne posljedice. Nasilje rađa nasilje i druge probleme”, objašnjava ona.
Ako je dijete žrtva nasilja, potrebno mu je pružiti pomoć, podršku i zaštitu, te obezbijediti sigurnu sredinu u kojoj se nasilje neće ponoviti.
“Potrebno je obezbijediti podršku kroz psihološki rad sa djetetom, porodicom i tako dalje, da bi se posljedice sanirale. Neko vrijeme je potrebno pratiti ponašanje djeteta da bi se vidjelo da li i dalje ima nekih posljedica. Zaštita i podrška su najvažniji, a oni moraju biti bezrezervni”, kaže Pejaković.
Naglašava i da je dijete koje se ponaša nasilno u širem smislu zapravo žrtva, jer sigurno postoji razlog zbog kog se tako ponaša.
“Nasilje rađa nasilje, pa su mnoga nasilna djeca te modele preuzela iz porodice, izloženosti medijima, agresivnim sadržajima… Nasilno dijete takođe može da trpi kod kuće, pa je potrebno ispitati u kakvoj sredini odrasta. Potrebno je obezbijediti da dijete više ne ispoljava nasilno ponašanje, ali i njemu će biti potrebna pomoć da nauči druge modele ponašanja”, ističe psihološkinja.
Prema njenim riječima, nasilje je krajnja vrsta pasivnosti, a često je izraz drugih neprijatnih emocija kojih dijete nije svjesno.
“Recimo, dijete može biti depresivno, a ponašati se nasilno. To često bude slučaj kod adolescenata. Ili nasilje bude model za preuzimanje kontrole u društvu koju dijete nema kod kuće, jer je zanemareno. Nekada razmažena djeca budu nasilna, jer nisu navikla na granice, pa nisu dovoljno socijalizovana. U tom slučaju se mora raditi na tome. Kako god okrenemo – nasilje je toksična pojava, koja ima svoje uzroke”, dodaje Pejaković.
Osvrnula se i na premještanje djeteta koje je žrtva vršnjačkog nasilja u drugu školu, navodeći da to nije opcija koju bi trebalo unaprijed isključiti, kao i da donošenje odluke o tome zavisi od više faktora, a posebno od djetetove želje.
“Ukoliko ono želi da ode u drugu sredinu-trebalo bi razmisliti o tome. Ipak, primarni je cilj da nasilje zaustavimo, a ne da moramo ni krivo, ni dužno dijete ponovo izlagati novoj sredini i prilagođavanju. Ukoliko neki proces nasilja i zlostavljanja ne možemo da zaustavimo, onda moramo ozbiljno preduzeti drugačije mjere. Cilj je da se dijete osjeća bezbjedno u svojoj sredini, a ne da moramo da obezbjeđujemo novu. Ipak, to zavisi od više faktora, a najvažnije je da se dijete ne sili na ostanak ili odlazak, već da ga čujemo i saslušamo”, poručuje psihološkinja.
Udruženje Roditelji nedavno je potpisalo Memorandum o saradnji sa Ministarstvom unutrašnjih poslova, na osnovu kojeg će raditi i na prevenciji i postupanju u vezi sa vršnjačkim nasiljem. Jedan od prijedloga koje razmatraju je da u školama budu zaposleni zaštitari, koji bi sarađivali i sa policijom, a morali bi da ispune niz uslova i prođu posebne obuke za taj posao. Oni bi pomogli i u prevenciji – da do nasilja manje dolazi, ali bi se uključivali i kada se ono desi. Pejaković smatra da je to dobra ideja, jer se djeca tada mogu osjećati bezbjednije.
“Na taj način bi se poslala poruka da se nasilje neće tolerisati i da za takvo ponašanje postoje posljedice. Naravno, zadatak zaštitara je da zaštiti ili nasilje prijavi, ne da reaguje nasilno prema bilo kome. U tom smislu, važno je da svaka škola ima svoje obezbjeđenje, koje bi vodilo računa o učenicima i koje mora biti profesionalno obučeno za reagovanje u takvim situacijama”, zaključuje Pejaković.
Vršnjačko nasilje – nezaboravna lekcija koju nijedno dijete ne treba da nauči
Polovina učenika uzrasta od 13 do 15 godina širom svijeta ima iskustvo sa vršnjačkim nasiljem u školi i oko nje, navodi se u izvještaju koji je UNICEF objavio početkom septembra ove godine.
U izvještaju piše da je vršnjačko nasilje, mjereno prema broju djece koja su prijavila da su zlostavljana u posljednjih mjesec dana ili su bila uključena u fizički sukob tokom prošle godine, sveprisutan dio obrazovanja mladih širom svijeta.
Izvršna direktorica UNICEF-a Henrijeta For saopštila je, prilikom predstavljanja rezultata tog istraživanja, da je obrazovanje ključ za izgradnju miroljubivih društava, a ipak, za milione djece širom svijeta, sama škola nije bezbjedna.
“Kratkoročno, to utiče na njihovo učenje, a dugoročno može dovesti do depresije, anksioznosti, pa čak i samoubistva. Nasilje je nezaboravna lekcija koju nijedno dijete ne treba da nauči”, upozorila je For.
Izvor: CDM