Kidsland odjeća
Kidsland GEOX
Kidsland AVENT

Između redova

Objavljeno: 04/06/2012

Majka brat

Zaljubljena u život! Stalno u akciji, jer kaže da tako najbolje funkcioniše. Majka brat zato jer je tako počesto zovu njena djeca, valjda iz milošte:) Kristina Mihailović je majka, ali i puno toga još upravo zahvaljujući lekcijama naučenim u toku majčinstva i “najboljih godina”. U horoskop ne vjeruje,  ali kada kaže da je djevica, vjeruje da je svima sve jasno.

Kraj bloga o jednoj trudnoći

Stigao je dugo očivani i „prisilno izbačeni“ bebac, upravo na onaj način na koji sam priželjkivala

Punih 15 dana mi je trebalo da se skanim da napišem blog. Prvo sam čekala da se oporavim, a onda da mi se slegnu utisci, i na kraju sam ga kucala tri dana u pauzama dojenja, šetnji, presvlačenja, kupanja, jednog ali i ostalo troje djece. Daaa, kod nas je ludo i zabavno, malo više nego do nedavno. Teško je nadmašiti haos u kojem smo već nekoliko godina, ali onaj pozitivni haos. A to je takva vrsta haosa u kojem četvrto dijete ne donosi previše haotičnih promjena jer je vrhunac već dostignut 🙂

Već danima sam u onom posebnom stanju nakon porođaja, u kojem preovladava sreća, ali se pojavi i koji trenutak histerije ničim izazvane 🙂 Svako malo postanem svjesna činjenice koliko sam srećna i koliko sam zahvalna na svemu što imam, ali se i prisjetim kako sam “luda” bila u ovoj posljednoj trudnoći, posebno u samoj završnici. Sada mogu trezveno da kažem da je sve prošlo odlično, a nije tako izgledalo da će biti, barem u mojoj glavi. Ljutim se po malo na sebe kad se sjetim kako sam provela posljednje dane trudnoće. Malo je reći sluđena. Umjesto da uživam, živjela sam u golom strahu, bila nepodnošljiva cijeloj okolini, dosadna, neurotična… A šta je bilo na kraju svega – SAVRŠENSTVO!

Stigao je dugo očivani i „prisilno izbačeni“ bebac, upravo na onaj način na koji sam priželjkivala. Morali su da ga bukvalno natjeraju da izađe, i sva sreća da je tako bilo, je mislim, iako nijesam doktor, da bi standardna procedura bila prilično kompleksna za njega ali i za mene. Tako su i doktori procijenili. Ovako su mene malo sjeckali, malo sam ponovo učila da hodam ali sve je nekako prošlo nevjerovatno brzo i sad već potpuno normalno funkcionišemo. Ako ikada poželim da rodim još jedno dijete znam da ću odmah odustati je bi to vjerovatno značilo da bih opet morala da prolazim kroz iskustvo carskog reza, a to, i pored svega, mislim da ne bih mogla sebi da priuštim. Eto, mogu da odahnu mnogi dušebrižnici koji su se već bili „prepali“ da nam može pasti na pamet još koje dijete da imamo.

Dakle, carski rez je prošao super, ali je u toku oporavka moralo tri puta biti naplaćeno izbjegavanje porođajnog bola. Ipak nije tako strašno koliko sam mislila da će biti. U sobu sam dovedena u 17 sati, i bebca su mi donijeli na ravno par sekundi. Isto kao i kada sam se porađala prirodnim putem. Nekako mi je taj čin na takav način mnogo tužan i hladan. Desi ti se najljepši momenat u životu, konačno ugledaš onaj „dio sebe“ nakon toliko isčekivanja, i neko ti ga samo prinese na jedan brzinski poljubac i odvede. Žmu mi je već rekao, kada smo se na kratko vidjeli u hodniku dok sam još bila u maglovenju, da nije proplakao u prvom minutu, što me malo uznemirilo ali su mi doktori objasnili da je sada sve ok. Isto mi se desilo i sa ostalim, a tako da sam na takve „ispade“ moje đece oguglala.

Ti prvi sati mi čak nijesu ni izgledali „strašni“. Sve je boljelo ali ne nepodnošljivo. Sestre su mi objasnile da će mi bebu dovesti na podoj sjutra ujutru vjerovatno, što sam i očekivala jer su mi tako nešto slično rekle i poznanice i prijateljice koje su se porađale kao „carice“. Međutim, na moju nevjerovatnu sreću stiže bebac u 21 sat na podoj. Kako sam mu se samo obradovala… Baš se nijesam nadala. Sve je u tom trenutku prošlo, i bol i neprijatnost od onog katetera kojeg se i sad grozim, i preovladao je najljepši osjećaj i doživljaj opet, četvrti put. Ne, definitivno ne umijem da opišem riječima to što sam svaki put osjetila u toku prvog podoja. Pokušavala sam da definišem, baš da bih opisala u blogu, ali ne ide. To je tolika količina najpozitivnijih emocija, topline, ljubavi, sreće, ne znam čega sve već, ama baš isto kao i kada se porođaj završi, ali onaj prirodnim putem.

Tako smo uspješno počeli i nastavili i dan danas da se hranimo dojeći. Jeste da mi je neonatolog, u toku posjete baš tada dok je prvi podoj trajao, nekoliko puta naglasila, dok sam se oduševljavala što su mi ga donijeli tako brzo, da se može desiti da gubi na težini jer mlijeka nema još dovoljno, ali se nijesam uzbuđivala je znam da je to normalna stvar za skoro svu novorođenčad. Potpisala bih da sam mogla da bude i gladan neko kratko vrijeme samo da mu ne daju  odvratnu formulu. Ali nijesam mogla, već sam se prilagodila pravilima njihove kuće, kako mi i doktorica priobjasni pri izlasku iz sobe da mora da bude.

Tu priču oko gubljenja tjelesne težine i stravljenja majki gledala sam četvrti put. Prvi put kada sam se porodila sam je osjetila na sopstvenoj koži, ali sad tada naučila lekciju. Ostala tri puta dešavalo se oko mene. Teško mi je bilo i ovaj put gledati cimerku koja je rodila prvi put, i prolazila je kroz skoro identičnu situaciju kao ja prije osam godina. Bebu je dobijala na podoj, sve do trećeg dana kada je nijesu donijeli. Na pitanje gdje je njena beba, sestra koja donosi bebe nije imala odgovor nego je rekla da će da provjeri ili da ona ode do boxa. Mogu misliti koliko je dugo trajao taj put, u stvari znam… Tamo su joj „objasnili“ da beba gubi na težini i da će je oni dohranjivati ili joj eventualno, ako tako nastavi, dati infuziju. A tek taj prizor za svaku majku je šokantan. Nije to ništa strašno s aspekta zdravlja bebe, ali jeste s apsekta oka i emocija majke 🙁 Braunila u bebinoj glavi!

I nakon svih tih „informacija“ šta se desi?! Majka bude potpuno sluđena, kao što sam i ja tada prije nekoliko godina bila, kao i ona sada. Džabe smo joj sve mi koje smo bile sa njom u sobi govorile da to nije ništa strašno, da se to dešava velikom broju beba, njoj je bilo teško, nije imala kompletnu infomaciju i nije joj ni bilo čudo. Svaku njenu suzu ponovo sam proživjela. A nije mi jasno zašto tako mora. Zašto se majkama ne objasni da je gubljenje težine zaista potpuno normalna stvar, posebno bebama prvorotki kojima mlijeko obično nešto kasnije krene. Zašto se od toga pravi bauk?Još ako se na to nadoveže fiziološka žutica od koje se baba uspava, pa samo buđenje postaje umjetnost, što se njima i desilo, sve postaje dodatno komplikovano. Ali sve to treba objasniti.

I dojenje i „učenje“dojenja. Moram da priznam da se toj temi mnogo više i vremena i priče posvećuje sada nego ranije, da gotovo svaka sestra pita majku treba li joj pomoć, da li beba sisa, ali i dalje sve to kratko traje. Pa upravo je majka koju sam pominjala ima problema sa dojenjem jer je beba spavala, nije mogla da je probudi, a ni zauzimanje ispravnog položaja bila joj je velika nepoznanica. E za to treba ipak malo više vremena, a dok ste u bolnici vi ga imate ga na pretek.

Moji dani u bolnici su protekli prilično lijepo. Za nevjerovati, jer sam svaki put dramila da izađem što prije. Ovoga puta sam se spremila za duži ostanak i pomirila se sa tim. Na kraju ni nijesam ostala mogo duže nego do sad, samo jedan dan više. Prilično sam se dobro oporavljala, barem prva dana, dok je treći bio najteži, jer su mi ukinuli analgetike. Na to sam bila upozorena, ali nijesam vjerovala. Sestra Maja, koju moram da pomenem jer je ta žena najpozitivnija i najljubaznija osoba koju sam srela u posljednjih nekoliko godina, mi je fino najavila da će vjerovatno tako biti jer nijesam prva „carica“ sa takvim iskustvom. I zaista je tako bilo.

U stvari sam iz kreveta prvi put ustala prvog dana nakon operacije, nekih pet, šest sati poslije. Nije bilo pregovora sa doktorom koji me operisao. Sestra je pokušavala da mu objasni da sam došla poslije pet, ali je on to već dobro znao,  i samo je „naredio“: Dižite je!. I hvala mu na tome. Teško mi je bilo da se mrdnem, em zbog rane em zbog, opet kažem onog odvratnog katetera kojeg sam morala vući sa sobom, ali sam se bila zainatila. I tako sam počela i nastavila uz pomoć sestara još sjutra ujutru, a čim se oslobodila napasti, i sama. Nije mi se vrtjelo, ali sam jedva disala, nijesam se mogla ispraviti i svaki korak je bio ubitačno bolan. Trećeg dana kažem, nenormalno bolan, i činilo mi se da se nikada oporaviti neću. I da mi je tada neko tog trećeg dana, te srijede rekao da ću za sedam dana hodati kao da se ništa nije desilo, da ću oprati kosu iznad kade potpuno normalno, da ću moći da se nasmijem i nakašljem kao čeljade, e ne bih mu vjerovala nema šanse.

Posebno me ubijala u pojam nemogućnost da jedem. Dva dana, dva dana sam samo infuziju primala, a maštala sam o hrani i vodi. To mi je toliko teško palo da sam drugog dana uzela plazmu i grickala pola dana samo njen vrh, ni da sam miš. I to mi je značilo. Stojala je u blizini kreveta i konstatno sam joj miris osjećala. Trećeg dana sam dobila za doručak 4 keksa i čaj kojima sam se toliko obradovala da sam ih pojela u roku od minut. Cijelog dana sam jela keks, dok mi se nije smučilo. Želudac mi se toliko bio “smanjio” da sam se od dva tri keksa zasitila toliko da sam imala osjećaj kao da mi je kamenje unutra. Te večeri mi je već bilo loše od same pomisli na keks. Sjutra sam dobila pire sa mladim sirom, koji btw smisliti ne mogu, ali mi se činio kao najbolji sir u posljednjih hiljadu godina koji je ušao na moja usta, isto kao i sutlijaš. Konačno sam dakle jela u Kliničkom centu, i bila oduševljena:) Prosto za nevjerovati, ali se ovo ne uzima za ozbiljno s obzirom na posebne okolnosti. I dalje mislim da hrana nije primjerena trudnicama i načinu ishrane koji je njima potreban prvenstveno zbog dojenja, barem ne onim tudnicama koje imaju prirodne porođaje. “Carice” su druga priča.

Sve u svemu, prošlo je brzo i bilo je divno. I dalje ne mogu da vjerujem kako mi je tako lako i, mogu da kažem, prijatno prošao boravak u porodilištu tačnije na odjeljenju akušerstva. Ne bi bilo u redu da ne pomenem, poslije svega, da sam prijatno iznenađena nekim promjenema koje sam tamo imala piliku da vidim. Osim divnog odnosa svih ili gotovo svih sa kojima sam se srela tih dana, mnogo bolje higijene u odnosu na onu na koju sam nailazila pethodna tri puta, uvijek čiste posteljine, veće posvećenosti majkama i bebama kada je u pitanju dojenje, boravak u bolnici ću pamtiti i po tome što sam zagledala imena na pločicama svim zaposlenima sa kojim sam dolazila u kontakt (sem doktorima koji ih slabo nose ali sam znala ko je ko), i pokušavala da upamtim sva imena samo sa jednim razlogom – jer su svojim odnosnom zaslužili da znam i pamtim koliko su bili pažljivi i divni ta četiri dana. A to mi se prvi put desilo na akušerstvu i to je definitivno za pamćenje.

Zahvaljujući carskom rezu postala sam svjesna i uživam u mnogim stvarima koje u normalnim okolnostima ni ne primjetim niti dovoljno cijenim. To su oni rijetki trenuci u životu kad zaista cijeniš sitnice i shvatiš da upravo takve stvari čine sreću, ali i spoznaš da su u pravu svi oni koji tvrde da za njom ne treba tragati niti o njoj maštati, jer je ona tu upravo sada u ovom trenutku. Toliko je puno stvari u mom životu na kojima jesam i biću zauvijek zahvalna i toliko puno nevjerovatnih momenata u kojima i jeste sva moja sreća. Ovaj posljednji malac me nekako dodatno podstakao da se svega toga još jednom prisjetim i HVALA MU NA TOM’.

SOS linija baner

Nedjelja štednje


Linija za vršnjačko
Centar za mame
Babe
Tommiee
Vodič za dojenje
Sušenje i pranje
Itana Časovi

Posljednji postovi sa foruma

Leave a Reply