Prvo ili drugo stanje – sedmica 32.

Tri puta sam do sada prijetila u prazno da ću izdevetati još dok budem na porođajnom stolu male zamotuljke čim ih ugledam zbog mnogih muka koje su mi zadavali u toku devet mjeseci ali ću ovoga puta ispuniti svoje obećanje, evo obećavam i ovako javno 🙂 Kad ga dohvatim.. Tapkam mu ja i ovih dana svako malo, ali ne ne, nije to dovoljno. Em se obrnu kad mu vrijeme nije pa mi pobrka sve planove i nade, em se tako lijepo namjestio da mi „oči ispadaju“. Volim ove momente zabijanja noge u bešiku, i nabijanja butine u, tu neđe s desne strane…

Smiješno, smiješno sad ali da sam morala napisati blog u utorak popodne, na primjer, bio bi to jedan od najvećih crnjaka. Vratih se sa kontrole potpuno sluđena, smetena, prestrašena, pesimistična… Ni da sam trebala sjutradan da krenem pud porodilišta. Nijesam nešto previše razmišljala o samom porođaju ovoga puta (milo mi je što mi je pamćenje dobro i što sa realna), sve sam ostavljala za kraj, a onda se sve nekako obrnu i zakukumulji. Ni nalaze nijesam uradila, pa mi je zbog toga održana lekcija, a malo mi je trebalo da se opet ubacim u crni mod. Uglavnom sažetak cijele priče – Klinički centar, prirodni porođaj iako beba ne promijeni položaj i ostane karlično (četvrti je porođaj i sve je dobro „razrađeno“), od epidurala ništa jer se ne savjetuje u takvim situacijama i to je to. Još samo da to sameljem i nekako prihvatim, mada nemam kud, nazad nema.

Već sam počela da kukam, kao i svaki put – ne mogu da se porađam, nije mi nešto do toga, letpirići po stomaku čim krenem da mislim o porođaju, odlasku, procedurama, pregledima. Još koju sedmicu ću biti u ovom fazonu – nije žurba imam kad, a već kad dodjem do 37-38 biće: Izlazi mrcinooooo. Stvarno se osjećam i sad već kao nilski konj, slon ili nasukani kit, kako to obično trudnice opisiju. Ni bebac mi ne olakšava jer se tako nekako podboči da se pomjeriti ne mogu. A kontrakcije ne staju, jedan za drugom. Doktorica mi je ukinula i Gynipral, ali ga nastavih piti još malo jer sam imala baš neku gužvu opet posljednih nekoliko dana. Ostalo je još svega nekoliko tableta… Nije mi nešto svejedno, sigurnija sam sa njim. Rano mi je još. Mada sam prošli put i pored Gyniprala premašila termin… Kažem ja, mrcine su to moje:-)

Stomak mi je ogroman, baš baš veliki, mada mora, ne bi valjalo da nije. I mjerila sam se, ukupno 11 kilograma viška. Zamalo kao prvi put. Samo što mi je ovoga puta startna pozicija bila 64 kilograma, a prvi put 70. Kakav sam bila, kao tenak. Svi nalazi su mi dobrio, malo nešto urin zeza pa sam na čaju, ali ništa bitno. Hemoglobin 123! Živio sok!  Vratio se super sad već. S te strane sam baš zadovoljna.

Kao što se na početku požalih pokreti bebe me “ubijaju”. Sada je beba već toliko velika da više prostora za udaranje (mada mu to nije smetalo da se obrće) ali je svako pomjeranje lakta, koljena, i guze vrlo zanimljivo. U kalendaru trudnoće sada savjetuju trudnicama da počnu da prate kretnje ploda i da bi ih trebalo biti bar 10 na dan. U slučaju da plod postane premiran, predlažu savjetovanje sa doktorom. Tu se ne smije zaboraviti da beba ipak ima neki svoj ritam spavanja i budnosti. Beba je sad već dobila pravi izgled koji će imati i kad se rodi. Kosa nastavlja da raste, koža je sve zategnutija jer se pod njom gomila masnoća. Ovaj naš cvrcko je došao na kilo i sedamsto prema procjeni UZV-a.

Shvatila sam prošli put kad sam pisala blog da sam tokom cijele ove trudnoće preskakala onaj dio u kalendaru trudnoće posvećen očevima. Imam dva opravdanja u svojoj glavi za to:) Prvi je taj što sam sigurna da već dovoljno prštim sa pričom o trudnoći, i to još četvrti put, a drugi je taj što mi tata ovoga puta ne izgleda previše zainteresovan da se uključi u ove teme. Valjda zato što se samo majka može četvrti put iznova oduševljavati svim mogućim detaljima trudnoće, kao da je prvi put. Ne mogu oni to da shvate, nema šanse i sama sam to shvatila. Mada nije ni čudo jer ipak ne osjećaju i ne prolaze kroz sve te detalje i osjećanja. Drugačije je to pratiti na osnovu tuđeg iskustva.

I kad se već sjetih tata onda i otvorih taj dio kalendara u kojem im savjetuju da u ovim sedmicama budu velika podrška i pomoć mamama da se suoče sa eventualnim strahovima od porođaja. Istraživanja govore da one mame koje u porođajnu salu uđu spremne fizički i psihički, lakše i brže rađaju. Još kad bi naš tate mogao sa mamom u salu pa da bude podrška kompletna… Ali, nažalost promače nam opet ta mogućnost. Moći će brzo neke druge tate, već za koji mjesec. A ja ću po „kazni“ morati još da se porađam u neku „izmještenu salu“ jer će početi adapatacija porodilišta taman prije nego mene „ugoste“. Šalim se, nije mi žao, presrećna sam što će da upristoje te tehničke detalje konačno. Onom drugom se još ne nadam, što bi rekli političari, nema se još kapaciteta izgleda, ni ljudskog ni profesionalnog barem da se shvate neke osnovne stvari, a kamo li da na njima rade.

Kao što sam najavila sad već krećem u pripreme, i počinjem da se baš radujem tome. Jedva čekam da sve spakujem, pripremim, sredim, opremim kutak za bebu… Prala sam mu neku novu garderobu prije neki dan i peglala, i sva se raspilavila. Joj, baš jedva čekam da ga uzmem  u ruke, stavim na grudi, prilosnim, pomirišem, poljubim i pljusnem jednom po guzi, dok mi suze radosti budu lile niz obraze. To se zove sreća i ne može biti veća, niko me ubijediti ne može.