Prvo ili drugo stanje – sedmica 29.

Mozak će mi pući od trudnoće(a), ali bukvalno. Toliko sam ga zamorila posljednjih nekoliko dana na tu i slične teme, odnosno na neke situacije koje nijesu ni malo lijepe. Samo je sreća što znam da će sve to brzo proći i da će zahvaljujući svemu tome, neke stvari biti promijenjene, i što će neki ljudi zatvoriti svoja usta barem za široke javne mase. Zbog svega toga “zaboravih” na svog bebca i mnogo ga zamorih samim tim što sluša, pa ovu 29. sedmicu vjerovatno neće “pamtiti” po razdraganoj majci. Još kad bi znao da mu majka sad već ni ne zna đe će sa njim sresti tek bi se izbezumio 🙂

Prekide me i na brzinu napuni baterije još jedna mala prdulica koja nas je sve obradovala svojim dolaskom na svjet, a meni dodijelila titulu tetke, prvi put u životu. Jes’ da nije neka titula po samom nazivu jer asocira na neku srenjovječnu tetu, ali po suštini je predivna. Još kad znaš da si tetka jednom malom zamotuljku  veeelikih očiju koje tako i veliko gledaju već prvog dana na ovom svijetu, srce je veliko, preveliko i puno. Tako naša nekada mala familija postade brojnija za još jednog člana, i sad se već šalimo da nam je cilj fudbalski tim. Moji roditelji planiraju da otvore vrtić s obzirom na broj unučadi, a čak imaju i ponude široj familiji da im pozajme po koje, barem na neko vrijeme:) Jeste da je već haos kod njih kad se skupimo ali je isto tako nevjerovatno ludo i smiješno. Mislim da nas svi sa strane gledaju kao najveće ludake. Ali briga nas… Mnogo smo jaki:)

Do mog porođaja još nešto malo preko dva mjeseca, a meni se čini još najmanje pola godine. Baš mi se ne žuri, ponavljam se znam, jer me čeka još puno puno posla i sve bih lijepo da pripremim kako treba, ali vrijeme odmiče i bebac se uveliko sprema. Njega ne intersuju moji poslovi i planovi, i akcije i reakcije. Još da doznam đe ćemo se prvi put družiti i sve će biti super. Moraću da mijenjam izgleda lokaciju ovog puta:)  Saznala sam i prilično se obradovala da, na primjer, u barskom porodilištu osim što su majka i beba u istoj sobi nakon porođaja, što mi je zaista velika želja još odavno, porodilja može dobiti epidural kada god to hoće odnosno onda kada joj krene porođaj. Malo mi je daleko, jer mislim da ne bih četvrti put stigla do Bara kad sve krene – i da mi uključe epidural i da na vrijeme stignem, ali ću da se raspitam i možda baš i tamo odem.

Ili možda da ipak budem zamorče pa da provjerim na licu mjesta sve one dobre strane koje očekujemo nakon objavljivanja priča sa porođaja i sljedećih koraka koje planiramo u ovoj cijeloj akciji promjene uslova u porodilištu Kliničkog centra. Jeste, ima ih još, mnogi su se i tek će se iznenaditi i to oni koji su, čoče zamjerili što je kritika izabrana kao način za promjene. Glupi smo bili, nijesmo mogli smisliti nijedan bolji način. Žao nam je što smo prenosili i dopustili mnogim ženama forumašicama da na portalu napišu svoje priče i izbace iz sebe sve ono što u nakupljale od kad su kročile na to odjeljenje. Jer mora se ćutati o tome, iako sve to više i ptice na grani znaju, i to se mora iz više razloga. Pobrkali su neke kockice, pa ovi što ih je na sreću manje, nikako da shvate da su neke stvari za promjenu, a ne samo za kritikovanje u prazno i priču radi priče, onako uz kafu, i u konstataciju – ne može se ništa uraditi.

Nadam se da ubuduće veliki broj žena koji se odlučli da se porodi u Kliničkom centru Crne Gore neće razmišljati o tome da li će im izazivati porođaj da bi ih porodio njihov doktor koji ih je pratio devet mjeseci i da se neće morati usklađivati sa njihovim smjenama; da će ih tretirati kao žene koje su došle da obave najteži i najljepši zadatak u svom životu, pomoći im i podržati ih onako kako to zaslužuju porodilje koje imaju pravo da ne znaju i ne umiju; da će dobiti epidural ako ga budu htjele i da o tome neće morati da razmišljaju kao o neizvjesnosti ni na sekund; da ih niko neće vrijeđati i vikati im, nego im objasniti neke stvari i pristupiti im na onaj “komplikovani” način koji se primjenjuje ako ne svuda onda u većini zemalja svijeta u 21. vijeku; da će moći da doje svoju djecu odmah nakon rođenja barem na kratko vrijeme, a i svih ostalih dana bez straha da će ih neko kljukati mlječnim formulama; da će bebe biti pored njih i da će im se pomoći sa sisanjem od prvog dana; da će im neko promijeniti krvavi ćaršav jer će ih biti dovoljno; da će moći da zatvore vrata od toaleta jer će kvake raditi, a i prozori biti popravljeni pa se neće na kijamet tuširati u ledarama… I šta sve ne još, mnogo toga drugačijeg nego što je sada.

Na žalost neću imati priliku da se uvjerim čak ni četvrti put u većinu toga ali nema veze, neko valjda hoće. Moj bebac će mnogo prije izaći, za samo nekih 11 sedmica, a mislim da već jedva čeka jer je uskoro tamo unutra. Em njemu usko, em u meni sve manje mjesta za organe oko njega i materice. Zbog toga ne samo što s vremena na vrijeme teže dišem, nego što ni ne mogu jesti bez kao ptičica ako mislim da mi sve što na usta stavim na nos ne izađe. A često jedem očima pa se ne umijem zaustaviti nego sebi sto puta gore napravim i onda kao riba na suvom dišem kroz škrge.

Zbog svog tog uskog prostora kretanje bebca se promijenilo. Dok je mali atleta imao mnogo prostora i ranije radio svakakve vragolije, sada je njegov životni prostor već tako mali da se ne može više premetati. Zato sada osjećam mnogo manje kretnji i to na primjer lakta, koljena ili guze. U ovom periodu budućim majkama se preporučuje da prate pokrete djeteta. Svaki dan bi trebalo da ih bude bar 10, od 8 do 17 sati. Iako nije potrebna takva preciznost. Važno je da se plod osjeća tokom čitavog dana, ali se ne smije zaboraviti i da beba ponekada spava i da je tada obično mirna.

Beba se polako već sprema na život van materice. Glava je već skoz proporcionalna ostalim dijelovima tijela. Mozak već može kontrolisati primitivan način disanja, a brine se već i o ravnoteži tjelesne temperature.  Stručnjaci kažu da je plod pored osjetljivosti na zvukove i svjetlost razvio i čulo ukusa i mirisa, ali što miriše i jede na žalost ne mogu nam objansiti.

Dok čitam kalendar trudnoće u kojem sve trudnice savjetuju da odmaraju što više kako bi uamnjile mnoge problem, pitam se kako to izvesti. Teško je to i onoj ženi koja nema djece i čeka svoju prvu bebu, a kamo li nama sa dvoje ili više (četvoro, petoro, kao da ima vajde od brojanja poslije trećeg :)). Eto I oni to shvatiše već u narednoj rečenici i napisaše da se često zaboravlja kako je to teško postići.  I još jedan meni barem neprihvatljiv savjet podijeliše – nikada nikome ne dozvolite da vas povrijedi. Takav stres sada ne dolazi u obzir. Uvjerite sami sebe da je sada važno samo biće koje raste u vašoj materici. Što se mene tiče, definitivno neizvodljivo.