Prvo ili drugo stanje – sedmica 27.

Ima jedna pjesma koja baš nije u pravcu koji inače slušam:) ali sam je još od srednje škole prilično rabila jer je znala ne tako rijetko da oslika stanje u kojem se nalazim, naravno na humorističan način. A ona kaže:

Dođe mi da s najviše planine,
u duboko more skočim sad,
čini se, meni čini se
lakše bi mi bilo tad.

Vrlo sam zahvalna, ako me pamćenje dobro služi, Zoranu Kaleziću što mi olakša da u kratkim crtama opišem stanje u kojem se nađoh u ovoj 27. sedmici trudnoće. Kao što sam i prošli put pisala, sve je počelo još prije deset dana, a ove sedmice je dostiglo vrhunac posebno zbog odsječenosti sa kojom se prvi put u životu sretoh tako dugo. Cijelih ali cijelih sedam dana od zgrade odmakla nijesam. Još ne mogu da se presaberem od rezultata apokalipse koja nas zahvati.

Svaki dan je uglavom bio isti, sa djecom, kompjuterom i šporetom u kući non stop sem kad bismo na kratko izašli da se prošetamo po zaleđenom snijegu. Ali smo se i ludo igrali, a sve zahvaljujući ogromnoj količini zajedničkog slobodnog vremena. Tako smo podstaknuti idejom jedne forumašice sa portala, koju će ona uskoro podijeliti sa svima nama, imali tobogan u kući! Sjetila sam se da imam od starog trpezarijskoj stola preostao jedan dio tj. dasku koju smo prislonili uz trosjed, oštre ivice prekrili nekim prekrivačem, i ludilo je nastalo. Jeste da sam morala da držim jednom nogom dasku da ne sklizne dok se trio spušta, ali mi nije bilo teško kad sam vidjela koliko su se oduševili. Od tada svaki dan traže tobogan.

Jedan dan smo bojali snijeg ispred zgrade, čemu nas je naučila Mama Ana, koja je pisala predlog za porodičnu zabavu na portalu. Flašu od deterdženta za stakla koja ima prskalicu smo napunili plavom bojom za kolače, dosuli vode, i dobili smo boju za snijeg. Pošto nemamo sanke, nažalost, a imamo oko zgrade dva duugačka prolaza za osobe koje koriste invalidska kolica, a koja, takođe niko nije koristio, iskoristili smo plastočne poslužaonike koje inače ne rabimo, da se taj dio pretvori u bob stazu za nevjerovatno smiješno spuštanje. I mijesili smo tijesto, pravili sa modlama za kolače svakakve oblike, samo što ih nijesmo pekli, slagali slagalice, svađali se do iznemoglosti. Bilo je to jedno divno iskustvo. Ipak je dobro što mu dođe kraj, da se ne prezasitimo 🙂

I ja sam fizički bila dobro, valjda od nejurcanja, sve se lijepo zamirilo, ne skroz ali na prihvatljivom nivou. Tako sam uspjela da uđem u posljednje tromesječje bez neke velike fame i toliko mi poznatih bolova, razne vrste. Odbrojavanje je već otpočelo, ali što kažu u kalendaru trudnoće, nema brzanja, neka ga bebac u sigurnom zaklonu još nekoliko sedmica.

Neka mi pomogne da se raširim još više, kad mi je ovako dobro krenulo. Sad već ulazim u ozbiljno “napredovanje”, toliko brzo da doktori plastično pojašnjavaju da majka ponekad može osjećati da je svakog minuta sve veća. Stvarno to tako osjećam s vremena na vrijeme. Čak mi se čini da mi je stomak sa svakim pogledom na njega sve veći i veći. Dobijanje na težini će trajati do 33. sedmice, a kasnije bi se trebalo primiriti, dakle još samo sedam sedmica – sitnica.

U ovom period trudnoće materica je porasla prilično i uveliko pritiska unutrašnje organe, posebno pluća zbog čega se teže diše jer se ne mogu u cijelosti raširiti. Meni konkretno je najgore uveče, dišem kao riba na suvom. I želudac se zbog sporijeg pražnjenja može upaliti i pokrenuti meni omiljenu žgaravicu.  Nema toga što mi može pomoći sa njom, iako se može pronaći bezbroj savjeta. Sve pomaže dva dana bez trećeg, i bademi, i jabuka, i zvaka, i jogurt… E tablete ne pijem, možda su one efikasnije.

A bebac, šta on radi i u kojem je stadijumu?! Jedva sam čekala da pročitam, kad ono sve isto kao i prije samo što boća 🙂  Razvijaju mu se posebno mozak i pluća, raste i skače. U stvari sad to više nije skakanje jer se nema mjesta ali je protezanje i guranje, razvlačenje i lupkanje. Aktivirao se opet, nakon one kraće pauze, javlja se svako malo i »komunicira« sa svima, i dalje najviše sa mnom i najstarijim bratom. Njega pozdravi svaki put, mada mu on jedini i poklanja pažnju. I ja ponekad zamjerim sebi što više ne »pričam« sa bebom, što se ne mazimo i ne tetošimo kao što sam to često radila posebno sa prvim djetetom, ali je to najčešće tako jer se ne stigne. Ipak svaku noć ugrabim vremena za to. Sad ću da počnem i da slušam neku lijepu muziku svaki dan, upravo onu koju doktori savjetuju da je dobra za intelektualni razvoj bebe, klasiku, posebno Mocarta. I za majku je dobra, smiruje, tako da će dobro doći s obzirom na stanja u koja zapadam s vremena na vrijeme.

Imam one klasične faze »ludila« koje sam skoro bila i zaboravila, uslovljene anksioznošću i nekim unutrašnjim nezadovoljstvom i razočaranošću. Tačno se vraćam u neka ponašanja i razmišljanja koja mi ni malo nijesu nedostajala, ali mi je to sada potpuno normalno i ne brinem se previše, jer znam za tako nešto postoje opravdani razlozi pa računam proći će i to, nije došlo samo od sebe. Sad sam se sjetila kako sam do prije par godina mislila da su negativne faze nenormalne, da se to ne dešava svima, i trebalo je dosta vremena da shvatim da griješim. Sad mi je ako ništa drugo, lakše od same te činjenice. I ne samo to, sad znam da ću iz svega i nešto naučiti. Neke lekcije su teške za prihvatiti ali je njihova suština upravo u tome što jesu lekcije, one životne, uz pomoć kojih se, kad ih dobro savladamo, ljepše osjećamo, tamo negdje unutra, duboko, gdje smo samo mi sami sa sobom.