Prvo ili drugo stanje – sedmica 21.

Dođoh ja do pola puta. Tačno sam na sredini – sedmica No. 21. i to ako mi trudnoća bude trajala regularnu 41 sedmicu, mada ja volim da zakoračim u 42. čak i 43. 🙂 Sva tri puta sam prekoračila termin, dva puta deset dana, a jednom odnosno posljednji put svega dva, iako sam pila Gynipral sve zbog bojazni da ću se prijevremeno poroditi. Prvi put sam čak trudna bila deset mjeseci:) Toliko o tome koliko se precizno može izračunati i znati termin porođaja na osnovu one forumule koja se koristi za to (od prvog dana posljednjeg ciklusa devet mjeseci plus sedam dana). Datum bi ipak mi, “direktni učesnici”, trebalo najbolje da znamo, mada nas doktori ne uzimaju za oziljno čak i kad im kažemo da smo sigurni koji je.

Bila je ovo sedmica odmora i uživanja. Nijesam planirala baš svo vrijeme da ništa ne radim, ali kako je vrijeme odmicalo sve mi je jasnije bilo da ću cijelih sedam dana iskoriti samo u te svrhe. Čak nigdje njesmo ni bili, prosto smo bili lijeni u čemu su nas, na svu sreću na kratko, prekinuli momci dva dana. Starijeg je zabolio zub drugog dana praznika što smo riješili dobrom voljom njegove zubarke da otvori ordinaciju i izvadi neman pokvarenu, a mlađi je uspio drugi put u svom dvogodišnjm životu da zavrrši na intenzivnoj njezi dječije bolnice. Popio je tri Gyniprala, koja sam ostavila sasvim ne razmišljajući na dohvat njihovih malih ručica. Moja je procjena da se radilo o tri – dva smo našli, a čini mi se da ih je ukupno u bočici bilo pet. Srećom pa mi je sestra koja mu ih je otvorila i dala, došla sva strunjena odmah da prijavi šta je uradio, tako da smo ga ekspresno doveli do bolnice, gdje su mu mrvici maloj ispirali želudac prije nego su ljekovi počeli i da djeluju.

Kad sam došla da se zamijenim sa Žmuom i da ja ostanem sa njim sva onako uplakana i više slomljena od straha i tuge kad sam ga ponovo vidjela sa infuzijom, aparatom za monitoring i ispucalih kapilara oko očiju od mučenja sa sondom, došlo mi je bilo da vrištim iz sveg glasa, čemu je doprinijela i sestra sa pitanjem/komentarom: »Kako ste ostavili tablete da ih djeca mogu uzeti?«. Htjedih joj reći »Eto namjerno da bih dijete mučila i trovala«, ali odustadoh jer nijesam imala snage za to. Samo sam bila srećna što se sve dobro završilo.

Bio mi je to jedan od najstresnijih i najnapornijih dana u posljednjih, ne znam ni sama koliko. Možda je to i razlog nekog čudnog bola koji osjećam evo dva dana, neke neprijatnosti i probadanja, ne umijem precizno da opišem. Kao da će stomak jednostavno »ispasti«, a bol se širio i na krsta na momente, pa na prepone…. Pomišljala sam i da sam se možda prehladila, jer zaista ništa naporno nijesam radila, ili se možda ligamenti i mišići maksimalno šire.. ne znam… mogu samo da nagađam.

U toku praznika sam i jela više nego obično, manje se kretala i unosila slatkog baš puno tako da me na momente boluckao stomak ali sam sigurna da je to bilo zbog loše probave, a ovo nije to definitivno. Ovo je nešto drugo. Zagledam se svako malo, pa se nabijedim kako mi se stomak » spuštio« što može ukazivati da bi beba mogla krenuti napolje :), prisjećam se kakav je bio juče….Smiješna sam samoj sebi veoma često, priznajem. Mada su mi ti ispadi sada definitivno rijetka pojava kako su ranije znali da budu učestali. Valjda sam više oguglala na samu sebe.

Bebac se aktivirao maksimalmo ovih dana. Pokušavam da ga »upoznam« sa braćom i sestrom, ali oni nemaju baš puno strpljenja, a ni mira da osjete kako im maše iznutra, ovo dvoje starijih u stvari. Samo se sa tatom »družio« nekoliko puta uspješno, mada se uglavnom umiri kada osjeti njegovu ruku, baš kao i njegovi prethodnici:)

Ima još mjesta dovoljno za egzibicije ali ne zadugo. Krajem drugog tromjesečja se većina beba ustali u određenom stavu, po pravilu glavicom prema dolje. Neki se okrenu tek pred kraj trudnoće, a približno tri do četiri odsto beba do porođaja ostane sa guzom prema dolje. Uvije sam sebe opeterećivala i ovim dijelom. U sve tri trudnoće sam znala da se bez ikakvog osnova isprepadam kako će možda baš moja beba biti među u ova tri, četiri procenta i krenuti napolje zadnjicom, što bi značilo rizični porođaj. A onda kad se okrenu već negdje sredinom i krajem šestog mjeseca, lakne mi, pa se onda sjetim da sam neđe ko zna kada pročitala da ni to ništa ne mora da znači jer mogu promijerniti položaj još koji put, i onda HERE WE GO AGAIN …

U ovom periodu, kako me dalje obavijestiše u kalendaru trudnoće, brzi rast bebe polako jenjava, i sada dolazi na red faza brzog dobijanja na težini. Od organa sada raste i jača prije svega srce, a noge su se prilično izdužile i sada su već približno u pravilnom odnosu sa cijelim tijelom i rukama. Bebac sada dakle polako dobija skladni oblik, mada je on meni skladan od prvog dana.

Kisjelina me oslobodila svog prisustva, hvala joj na tome, ali su mi se bubuljice vratile u svom grandioznom stilu. Brada cijela sva u fete, jedna preko druge, dvije na jednom mjestu, ma grozno. A u kalendaru piše da većina budućih majki čije je lice još prije nekoliko sedmica doslovce vrvjelo od bubuljica sada ima glatku, sjajnu kožu. E sa mnom to nije slučaj, kod mene ih nije bilo neko vrijeme ali su se VRATILE. Počeo je i po koji grč da me hvata, a pijem magnezijum svaki dan, kao šumeće tablete ali i u mineralnoj vodi koju nađoh da kupim. Doktori savjetuju i čašu mlijeka ili jogurta, ali više ne znam u šta da vjerujem, jer čitam u posljednje vrijeme da ga mliječni proizvodi baš i nemaju toliko koliko se nekada mislilo, i da su čak nezdravi za odrasle osobe. Da, da , istraživanja, istraživanja…

Svrbe me noge i dalje, rane sam napravila češući se. Malo me krema od nevena smirila ali isto imam momenata kad me obuzme nevjerovatan svrab. Ostali djelovi tijela su pod kontrolom. Uspjela sam da čekiram još jednu karakteristiku trudnoća, a to su noćne more. Imala sam samo jednu za sada, vrlo upečatljivu i prilično uzurpirajuću, ali pošto inače noćne more i sve snove doživljavam kao poruke podsvijesti, tako ih ih “tumačim”u skladu sa aktuelnim dešavanjima i razmišljanjima. A to što mi se mota po glavi ovih dana, bolje da ne dijelim, zadržaću za sebe dok malo ne razradim materiju. Okrenuh se malo onim teškim momentima života kad roditelj razmišlja o budućnosti svoje djece i bezbroju neizvjesnosti na koje se ne može uticati, a o kojima zaista skoro nikada ne mislim jer nijesam pesimista po prirodi. Nego me Maye pobrkaše tj. neka tumačenja u vezi sa njihovim kalendarom, poklekla sam nakon duugog odbijanja da bilo što o tome znam i čujem ali dovoljno da mi snove poremete:) Srećom ne zadugo jer sam odavno shvatila da je bakćanje budućnošću najsuludija stvar, baš kao i prošlošću, i da je ovaj trenutak jedino na šta mogu uticati i u kojem istinski mogu biti srećna, što i jesam – INDEED.