Zanimljivi detalji iz života mene kao roditelja moja su nepresušna inspiracija. Događaji, opisani u mojim tekstovima, po mnogo čemu su prepoznatljivi drugim roditeljima, a opet različiti, osobeni, jedinstveni zbog obilja specifičnih detalja i okolnosti. Roditelji su uvijek na jedinstvenom zadatku.
Ovaj blog treba da zadrži notu ljubavi, jer ona preovladava u ovom suptilnom odnosu kakav je između vaspitačice i djeteta.
Jedna informacija u dnevnoj štampi me je podstakla da uobličim razmišljanje sačinjeno od svakodnevno prikupljanih utisaka.
Obilježeno je 45 godina od otvaranja prvih jaslica u Crnoj Gori. Direktorici prvih jaslica, djeca koja su nekada boravila u njima, uputili su tople riječi.
To me je navelo da formulišem razmišljanje i osjećaj koji su postojali i bili poznati od prvog susreta sa vrtićem, ali će svoj pravi oblik dobijati kroz vrijeme koje je pred nama. Ma koliko trenutno bila svjesna svega dobrog što vaspitačice u vrtiću čine za moju djecu, pravo značenje i puna vrijednost svoju potvrdu će dobijati kroz godine koje dolaze.
Vrtić – mjesto gdje djeca borave, druže se, igraju… Neka djeca su tu zbog poslovnih obaveza roditelja, druga radi druženja,…u suštini razlog je nevažan. Važno je to mjesto, zapravo ljudi koji u njemu rade. Upravo ovdje bih zastala. Iako se glagol raditi koristi da bi označio obavljanje posla, vjerujem da mu ovdje nije mjesto. Svaki posao se obavlja sa manje ili više volje, manje ili više ljubavi, posvećenosti,… Ali, kada neko sa puno pažnje brine o vašem djetetu, uči ga da se druži, da djeli, da mirnim putem rješava konflikte, da samostalno jede, da broji, da recituje,… to nije obavljanje posla, to je pružanje ljubavi.
Od jaslenog do predškolskog uzrasta dijete vaspitačicu/e doživljava kao člana porodice. Dječija osjećanja su iskrena, sa njima smo uvijek načisto, ljubav je upućena samo onome od koga je primljena. Zato i ne čudi takav odnos i privrženost.
Ne želim ovdje da govorim o izuzecima kojih, sigurna sam, ima, ali svakako su rijetki. Ovaj blog treba da zadrži notu ljubavi, jer ona preovladava u ovom suptilnom odnosu kakav je između vaspitačice i djeteta.
One su tu kada mi nijesmo. Nastoje i uspijevaju da nadoknade naše odsustvo. One su tu da pomognu našem djetetu da nauči pjesmicu, da mu pomognu da shvati značaj zajedničkog rada, da ga uče o malim i velikim životnim stvarima. One stvaraju divne uspomene koje će naše dijete pratiti kroz život. One zajedno sa nama su posvećene odgovornoj i zahtjevnoj obavezi postavljanja temelja na kojima će biti izgrađena ličnost našeg djeteta.
Zahvalite im se sada, jer moramo biti svjesni da ćemo tek u godinama pred nama istinski shvatiti koliko im dugujemo.
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog[...]
U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto[...]
Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne[...]
