Zanimljivi detalji iz života mene kao roditelja moja su nepresušna inspiracija. Događaji, opisani u mojim tekstovima, po mnogo čemu su prepoznatljivi drugim roditeljima, a opet različiti, osobeni, jedinstveni zbog obilja specifičnih detalja i okolnosti. Roditelji su uvijek na jedinstvenom zadatku.
Boli, ali ne mari. Ako je to bila cijena da se potvrdi da među onima koji su po godinama još djeca, ima većih ljudi, odgovornijih i zrelijih, onda ne žalim što sam je platila
Danas sam upoznala dva mlada ČOVJEKA! Upravo tako, svakim slovom (i to velikim sa znakom uzvika na kraju), sa punim značenjem i smislom tog, za mnoge od nas, nedostojnog naziva. Imala sam sreću, zadovoljstvo i čast!
Naime, danas sam se našla u onoj, većini poznatoj, neugodnoj situaciji. Pala sam! Da krenem redom. Posjetila sam sa suprugom i djecom jedan aqua park u susjednoj zemlji. Išli smo od jedne do druge sprave za razonodu i njih malih i nas velikih, upozoravala sam ih da hodaju pažljivo jer je klizavo, i sama sam bila oprezna, ali… Osjetila sam da gubim ravnotežu i svom snagom koljenom tresnula o pod. Toliko je snažan udarac bio da ona prva misao koja se javlja u tim situacijama, a koja ide u pravcu prebrojavanja ljudi koji su vidjeli tu “sramotu”, nije imala ni vremena, ni snage da izađe na površinu. Umjesto nje upozoravajuće je treptala misao koja unosi strah: “Ja ne mogu da ustanem”! Pored mene su se, u tom trenu, našla dva mlada čovjeka, od nekih 12 godina otprilike, zabrinuto me pitajući da li sam dobro i jesam li se puno povrijedila. Dok je suprug, sve pazeći naše dvoje djece, mene sklonio sa strane da sjednem, dva mlada čovjeka su se pojavila sa kesom punom leda. Dosjetili su se, otrčali, nabavili i donijeli mi, a da to niko od njih nije očekivao, još manje tražio. Uporno su me pitali da li mogu da pomjeram nogu i da li me puno boli.
Tu, na sred aqua parka, sjedjela sam na podu uzalud pokušavajući da zadržim suze (kako ne bih svoju djecu, a i ova dva mlada čovjeka dodatno uznemirila), ali bol je bila jača. Tu i u takvoj situaciji, osjetila sam se kao dijete koje kraj sebe ima dva odrasla, zrela, empatična i dobronamjerna slučajna prolaznika koji su pritekli u pomoć i sada će biti sve u redu.
Potrajalo je nekoliko minuta koliko je suprugu trebalo da pronađe i dovede člana medicinskog osoblja. Za sve to vrijeme dva mlada čovjeka su bila kraj mene. Preuzeli su na sebe zadatak da paze na mene koja sam više od dvije decenije starija od njih. U jednom trenu su prokomentarisali da im je neshvatljivo da niko od te mase ljudi svih starosnih dobi koji su prolazili pored nas, ni u jednom trenu nije našao za shodno da makar uputi pitanje šta se desilo ženi koja sjedi na podu u sred aqua parka, uplakana sa vidljivom povredom.
Njima je bilo čudno, a meni nije. Željela sam da im kažem da mi nije bila potrebna bilo čija pažnja iz te gomile nezainteresovanih ljudi koje ne dotiče ma šta iz okruženja. Dobila sam pomoć i sve je prošlo kako treba. Boli, ali ne mari. Ako je to bila cijena da se potvrdi da među onima koji su po godinama još uvijek djeca, ima većih ljudi, odgovornijih i zrelijih, nego među nama koji im možemo biti roditelji, ili među onima koji im mogu biti bake i đedovi, onda ne žalim što sam je platila.
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog[...]
U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto[...]
Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne[...]
