Jesam li roditelj ili vlasnik kućnog ljubimca?!

Ko su ovi ljudi što u navrli već neko vrijeme da nas sve nabjeđuju kako je roditeljstvo precijenjeno u posljednje vrijeme? Baš tako, precijenjeno, jer izgleda kao pokušavaju da nas ubijede da je biti roditelj biti isto što i vlasnik kućnog ljubimca. Tako ih nekako ja shvatam, i mnogo me „pomjeraju s mjesta“ i već neko vrijeme razmišljam o tim ljudima sa teorijama zavjere prema kojima nas naša djeca pokušavaju pretvoriti u njihove robove, dok mi mučenici pristajemo da mijenjamo život zbog njih. Vjeruju li oni zaista u to, je li to sve što su naučili u toku roditeljstva, i da li je moguće da ne shvataju da je svaka porodica posebna, da je svaki roditelj jedinstven, da je svako dijete drugačije i da nema univerzalnog modela uz pomoć kojeg ćeš razmaziti ili i brazdu satjerati dijete.

Ne shvatam zašto se mora ići u krajnost i neizostavno generalizovati. Naravno da postoje stilovi roditeljstva koje roditelji prihvate i primjenjuju, da ima onih boljih i gorih (stilova), da se puno griješi, da se djeca drugačije vaspitavaju, da je možda previše fleksibilnosti i demokratije, da je manjak pravila, granica i jasnih odrednica ali nije sve to ni crno ni bijelo. Ustvari, baš ti isti koji nas podsjećaju, uče, upozoravaju i šta li već još rade da smo u 21. vijeku postali taoci svoje djece u skladu sa modernim načinima odgoja, rade apsolutno isto kao oni koji zaista i žive takve živote. Jeste, ima ih, i možda sve više, onih kojima djeca narodski rečeno „sjede na glavu“, ali mi se kao roditelju sa kratkim desetogodišnjim roditeljskim iskustvom čini da nema neke razlike među njima i ovima sa čvrstom, gvozdenom rukom koji se ne daju i ne predaju. Ne među njima, nego među njihovom djecom, jer bi mogla imati iste ili slične probleme.

Šta znači biti roditelj mučenik? Jesam li ja roditelj mučenik jer sam, posebno u prvoj godini života ispunjavala sve potrebe moje djece kada bi to tražili i bila sa njima i uz njih kada im je trebala moja blizina i prisustvo. Ustvari, nijesam sa svima, već sa njih troje, ali ne i sa prvim, jer sam njega odgajala  po NJIHOVIM principima, roditelja koji zna da kaže NE kad treba, i počinje i završava rečenice o ovoj temi: „Prije 50,60 godina djeca su se podizala…..“ Jesam, priznajem, imala sam samo 25 godina, slušala slijepo sve što su me savjetovali i okolina i doktori, nijesam ništa čitala, nijesam dijete iz knjiga podizala, internet mi nije u te svrhe služio i tako sam živjela i naravno preživjela, a posljedice još trpimJ – da bih se sada kajala za svaki tako proveden dan sa mojim prvim djetetom.

Da sam i tada čitala knjige i stavove psihologa, ali i malo mozak uključila ne dopuštajući da me nebuloze preplave, znala bih na primjer da dijete od šest mjeseci ne može da se razmazi, da to što nosim dijete kada to od mene traži ne znači da ću ga čitavog života nositi, jer će eventually i prohodati, da nije pametno vratiti se na posao poslije tri mjeseca ako ne moraš to da radiš jer je to siguran put za uvođenje stresa na velika vrata, a onda možda i nekih većih problema, da postoji postporođajna depresija i koji su joj simptomi, šta znači biti nespreman za roditeljstvo…

Da, nijesam bila spemna da budem majka tada, iako sam bila ubijeđena da jesam. Naše prvo dijete je jedino dijete za koje smo bili spremni, kojeg smo planirali čini mi se u dan, a uspostavilo se da nikada više nijesam bila u zabludi i da roditeljstvo nijesam ni dobro razumjela ni kako treba shvatila. Bila sam majka koja je rodila dijete i iz petnih žila se trudila da živi život kao da djeteta nema, odnosno da funkcioniše kao u vrijeme dok smo bili BRAK 🙂

Sada sve to znam, i shvatila sam poslije par godina, ustvari nakon četiri godine kada je stigla druga beba, i treća i četvrta, sa kojima sam se trudila da nadoknadim sve propušteno i ispravim svaku grešku koju sam prvi put radila. Znam da nijesam uspjela, ni da ispravim sve stare ni da ne napravim nove, i prihvatam da nijesam, jer sam radila najbolje što sam znala i umjela, i to je moto koji pokušavam da primijenim u svojoj glavi već neko vrijeme. Jer da nije tako, danas ne bih bila bolji roditelj, mada nijesam još ni blizu dobra kako bih željela da budem, ali bolji nego prije deset godina, mogo bolji zasigurno. Nikada neću biti dobar roditelj, dobar po mojim aršinima, a pitaću njih za koju godinu kada me budu gledali nekim drugim, objektivnijim očima, ne kao ovima sada koje govore – Ti si najbolja mama na svijetu, samo zato jer su još u fazi u kojoj su im roditelji junaci i heroji.

Najvjerovatnije ću ustvari saznati tek kada odu od nas ili možda kada dobiju svoju djecu, baš kao što sam i ja tek tada shvatila da su moji roditelji najbolji roditelji jer sve što su radili, pa i ono na čemu sam im zamjerala, a bilo je puno toga, radili su ustvari ono nabolje što su u tom trenutku mogli i umjeli.

Jeste da sam „zbog“ njih i sebe sjedjela na jednom kauču koji je nedavo pominjala jedna psihološkinja, ili kako li se već kaže, kod koje su dolazila djeca čiji su roditelji ispunjavali sve njihove potrebe i govorili im da su najbolji, i jeste da sam na tom kauču bila zbog istih problema koje su imala i djeca tih takvih roditelja,  iako moji roditelji nijesu bili ni slični njima, naprotiv. I naravno da sam ih i zbog toga krivila, do nedavno, a bila sam u istoj zabludi kao i ova gore pomenuta psihološkinja i njoj slični koji vjeruju u generalizovanje i krajnosti. Jer „previše“ ljubavi i pažnje je isto što i premalo ljubavi i pažnje, nedovoljno razumijevanja i podrške je isto što i razumijevanje i podrška u svakoj situaciji, prenaglašeno isticanje i izdvajanje je isto što i nepostojanje „vjetra u leđa“ i podsticanja…

Biti roditelj je mnogo više od kalupa, stilova, principa i floskula, a zlatna sredina je, kao i u mnogo čemu, i u roditeljstvu MAJKA svih izbora.