PIŠE: Igor Rakić, Škola intelektualnih veština
Roditelji djece do petog razreda često imaju problem sa tim što da njihovo dijete ne umije da odredi koliko mu je vremena potrebno da odradi određeni zadatak za školu. Recimo, za zadatak, za koji očigledno nije potrebno više od pet minuta – potrošiće sat vremena, a isto tako će vjerovati da 20 zadataka iz matematike mogu da urade za 10 minuta.
Iako benigno izgleda, ovaj problem čini da, recimo, ostatak porodice na vratima, spreman za neke druge aktivnosti, čeka jednog đaka “prvaka” ili čak i “četvrtaka” za završi domaći. Neki moji prijatelji bi rekli da su postali “taoci” svog prvaka – čija učiteljica vedri i oblači time da li će i gde će porodica da provodi ionako malo slobodnog vremena koje ima na raspolaganju.
Dakle, šta je zapravo po srijedi?
Tačno je da se “vremenska linija” tj. poimanje vremena kao jedna od logičko-racionalnih funkcija formira malo kasnije – prema našem iskustvu sa balkanskim đacima oko drugog polugodišta četvrtog razreda, sa oko 10 godina starosti. To znači da naš đak, zaista nema baš puno veze se vremenom u kojem se nalazi i treško mu je da shvati, zašto se svi oko njega frustriraju ukoliko se nešto ne završi na vrijeme. Primijetićete da su djeca ovako “prefleksibilna” prema vremenu ne samo kada je u pitanju tolerancija prema kašnjenju, nego i u suprotnom smjeru. Naime, možete sigurno da se sjetite bezbroj primjera kada dijete nešto hoće “sad i odmah”. Dijete živi u sadašnjem trenutku. Ono u svojoj glavi još uvijek nema razijen “drajver” za vrijeme ili ga ima, ali u najjednostavnijem obliku, da zna šta je prije ili poslije.
“Ok“, pitaćete vi, “i šta sad mi da radimo? Kako, zaista možemo da treniramo naše klince da iako ne razumiju vrijeme nauče da se drže rasporeda? Kako da efikasnije rade domaći?“
Odgovor je prilično jednostavan. On počiva na pet rudimentarnih principa na kojima (zanislite) počivaju najbolje kompijuterske igrice:
- učini zadatak preciznim – Nikada ne dajte djetetu da “uradi domaći”, pa ni da uradi taj i taj zadatak. Vaša instrukcija je preopširna i dijete ne umije sa se tu generalnu instrukciju svede na konkretne akcione korake i da ih smjesti u vrijeme. Do tog momenta, dok oni ne postanu toliko samostalni da mogu da urade kompleksan zadatak mora mnogo “vode Dunavom da protekne”. Do tada davanje zadatka mora da bude jako precizno – dati na nivou ponašanja: “uradi to, tako, za toliko vremena i dobij taj rezultat”
- učini da zadatak ima do 4 koraka i da traje do 2 minuta – dijete može da operiše sa do 5 ili 6 varijabli odjednom. Razlomite mu zadatak na manje djelove. Na primjeru matematike: “Pročitaj zadatak – imaš 80 sekundi”, “Napiši informacije, imaš 40 sekundi”, “Napiši postavku imaš 70 sekundi”, “Uradi postupak imaš 50 sekundi”, “Provjeri rješenje imaš 30 sekundi”.
- učini da mogu da budem bolji – postignuće mora da bude mjerljivo i učeniku treba da bude jasno šta treba da uradi (da uvježba) da bi stigao na sljedeći “level” igrice.
- učini ga samostalnim – kada razumije kako se postupak radi – dajte mališanu tajmer nek se sam igra ili ček neka se takmiči sa drugarima, pustite ga da sam sebi zadaje vremena, kasnije i manje zadatke…
- učini da sve djelove zadatka kod koji je to moguće radim rutinski (automatski) – uslovni refleksi su “čudo” za učenje oni vam omogućavaju da sve što je procedura – kada učimo, šta kada radimo, kada ponavljamo, povezujemo, čitamo itd – automatizujemo. Tako nam ostane daleko više “mentalne energije” za razmišljanje i kreativnost – što izuzetno pokreće naš mozak, navodi ga da luči hormone zadovoljstva i da poželi da ponovi postupak.
Ovo je pet savjeta koje sam primjenjivao i primjenjujem na samo u Školi nego i u radu sa svojom djecom i koja su, osim super rezultata dale i veoma inspirativno i dinamično okruženje koje nam u porodici pomaže da se brzo, a kvalitetno obavimo ono što moramo, ma koliko to neinteresantno bilo. Umjesto da se pitamo da li je gradivo lijepo ili ne, mi postavimo pitanje da li ja mogu da pobijedim sebe i da uprkos tome što učim nešto što je maksimalno dosadno imam najbolje rezultate.
Izvor: Intelektualne veštine