PIŠE: Kata Granata

Krenuli su upisi naših budućih prvaka u školu. Po čekaonicama, rođendanima, parkovima, samo se priča o izboru učiteljice.

Jedna je izvikana, skoro selebriti učiteljica kod koje da bi ušao, dižeš kredit i hipoteku, doniraš bubreg i sledeće dijete. Druga je stroga, stara škola, prezire život, djecu i roditelje i čeka penziju da bi svoj očaj razmekšala turskim serijama. Treća je mlada, još nenarušenog psihijatrijskog stanja, ona koja vjeruje da će kao Meri Popins na steroidima da vaspitava i obrazuje našu indigo/kristalno/novom tehnologijom obdarenu djecu u atmosferi Kockice i Kolariću-paniću.

Dok je jednima svejedno i oslanjaju se na puku sreću i ono što se zove jbgpreživjeće, drugi obigravaju škole, direktore i pedagoge, vrbuju poznanike, nose poklone i uzimaju stvar u svoje ruke.

A ovde u Beogradu, postoje i oni treći. Oni su odabrali privatne škole jer mogu da u sistem ne vjeruju i praktično, odn. platno, a ne samo u teoriji. Tu je situacija obrnuta. Tu škole biraju svoje polaznike jer ima dosta onih koji mogu da plate ali ne i onih koji žele da se školovanjem djeteta bave. Pa tu imamo škole u kojima vlada intelektualni snobizam, pa u onima u kojima vlada materijalni snobizam, pa one u kojima nema snobizma ali ima kičme disciplina, pa one koje su za Teletabise itd.

I dok visinsko/psihološke pripreme u porodicama prvaka uveliko traju, savjeti dušebrižnika naravno nikako ne zaostaju.

“Kupi mu skupe patike, ali ne najskuplje. Nek se zna odmah da ima ali da ga ne izuvaju na odmoru.”

“Odmah učiteljici zvekni neki poklon, nek se zna ko si i šta si.”

“Ne javljaj se na Vajber ali sve čitaj i na roditeljski nek ti uvijek ide muž.”

“Nemoj da plaćaš ništa što učiteljica traži.”

“Plati sve što učiteljica traži.”

I tako.

I dok se savjeti nižu kao dijagnoze, a vama postaje jasno da ste nagrabusili kao žuti, jer upis djeteta u prvi razred je samo nastavak onog dogovora koji ste imali za “sređeni” porođaj od petsto eura i prvi rođendan u svečanoj sali Interkontija, vama se cijelo djetetovo školovanje odvija pred očima, kao životni film umirućem.

Danas nema ništa normalno i tačka. Sve je dignuto na nivo panike i vanrednog stanja. Neće to dijete krenuti “normalno” u prvi razred osnovne škole, znajući da kaže dobar dan starijem i sa umijećem brisanja sopstvene zadnjice u toaletu.

Ne, nikako. Ono će krenuti sa saznanjem da je u školi strašno, da se ne zna šta ga tamo čeka, da su djeca agresivna, roditelji bahati, učitelji ludi, sistem besmislen.

Uz sve te šizoidne novotarije, ne stižemo da im pričamo o drugarstvu, o saznanju o samostalnosti, o svim lijepim stvarima koje ih čekaju u školi. O najboljem drugu koji će mu kad odraste postati kum, o prijateljima sa kojima će slaviti sve bitne stvari u životu, o uspjesima, trudu o greškama koje će ga oblikovati za sva vremena.

I zato pazite šta pričate njima i u njihovom prisustvu, nemojte im pokvariti ovaj period, vaše loše iskustvo ne mora da bude i njihovo, dajte im šansu, za samo njihov polazak u školu.

Izvor: Moj pedijatar