PIŠE: Dragana Aleksić

U vaspitanju se roditelji često susrijeću sa krajnostima, kao da postoje samo dvije mogućnosti, a ne čitav spektar opcija.

Prilikom izbora ili kreiranja vaspitnog modela, roditelji, između ostalog, treba da uzmu u obzir senzibilitet djeteta, ali i svoj lični, kao i stavove, uvjerenja i ideju o roditeljstvu kao ulozi…

Odavno smo se složili da je roditeljska uloga jedna od najodgovornijih, a da je najveći paradoks što nas za nju niko ne priprema unaprijed. Dodatni teret je i što se ni na djecu ni na roditelje ne mogu primjenjivati univerzalni modeli vaspitanja, jer svi se razlikujemo.

Pa, kako onda biti uspješan u ovoj ulozi?

Ako roditeljstvo (ali i odrastanje) posmatramo kao proces, onda treba da prihvatimo ideju da se ono zapravo stalno mijenja, unaprjeđuje, da svakim danom nešto novo učimo i da u zavisnosti od rezultata to nastavimo da primjenjujemo ili od toga odustajemo i tražimo nešto novo. Ipak, da ne bi ovaj proces postao haotičan i zbunjujuć i za dijete i za nas, treba da postoje okviri u kojima ćemo se kretati.

PRVI OKVIR JE DA VI SAMI ZNATE KAKAV RODITELJ ŽELITE DA BUDETE, SA ČIM STE ZAPRAVO USAGLAŠENI.

Da li se oslanjate na sebe i svoj unutrašnji osjećaj ili vam je važno šta drugi misle? Da li želite da gradite odnos povjerenja ili želite da vas dijete neprikosnoveno sluša? Unutrašnja usaglašenost vam daje zeleno svjetlo da se krećete u željenom pravcu.

Šta to u stvari znači?

Ako ste roditelj koji prati svoje dijete i znate njegov senzibilitet, ako znate kako ono reaguje u nekim situacijama i ako tada umijete da ga podržite i pomognete mu, vi ste tada usaglašeni sa sobom, ali i sa djetetom. Ako biste u toj istoj situaciji postupli drugačije zbog pritiska spolja – tačnije zbog mišljenja i komentara drugih ljudi, vi biste se na kraju osjećali loše jer ste uradili suprotno od onog što iznutra osjećate da je u redu.

Na žalost ovo se često dešava, bilo da je roditelj blag, bilo da je strog – uvijek će se naći neko ko će dati suprotno mišljenje i poljuljati roditeljsko. Razlozi za to su brojni i odolijevanje spoljnom pritisku može da bude toliko teško da je roditeljima potrebna podrška u vidu konsultacije, savjetovanje, ili čak i dubljeg rada – psihoterapije. Ako roditelji prepoznaju da im treba pomoć to je odličan znak da zaista žele da se oslone na svoj roditeljski instinkt i da rade u najboljem interesu djeteta.

DRUGI OKVIR JE DA ZAISTA VIDITE KAKVO JE VAŠE DIJETE I PODRŽITE GA.

Ako je stidljivo nemojte ga „gurati“ u prve redove na priredbama ili nekim drugim aktivnostima sa idejom da se istakne i „pobijedi“ ovu osobinu.

Ako voli da crta i provodi vrijeme u tišini, nemojte ga upisivati na timske sportove sa idejom da se socijalizuje.

Ako je pak glasno, voli pažnju, ima jak takmičarski duh nemojte ga ućutkivati, stišavati, umirivati. Ne „lomite“ mu taj duh samo zato što vama smeta buka i „napadno“ ponašanje.

Ako mu je važan red i voli unaprijed da zna gdje i šta ćete raditi, nemojte mu ubacivati elemente „iznenađenja“ i promjene plana.

Zašto je sve ovo važno?

Djetetu je potrebno da ga prihvatite baš takvo kakvo jeste i da ga u tome podržite bez obzira kakvu vi ideju imate da ono treba da bude. To mu daje osjećaj sigurnosti. Vi možete i treba da ga usmjeravate, a ne da ga mijenjate. Jer ako ga mijenjate, to za njega može da znači da nije dovoljno dobro takvo kakvo je. A to nije uvjerenje sa kojim želimo da dijete ide kroz život.

TREĆI OKVIR SU PRAVILA.

Ona treba da budu jasna, a roditelji dosljedni u njihovom sprovođenju. Da bi se u tome uspjelo nemojte uvoditi 68 različitih pravila, već 5-6. Postoji više razloga za to – ako ih je previše i sami ćete zaboraviti šta ste sve uveli kao pravilo, samim tim nećete uspjeti da budete dosljedni i upašćete u zamku „danas važi, sjutra ne…“

Pravila treba da su u skladu sa uzrastom djeteta, a poštovanje ćete osigurati tako što ćete ih se i sami pridržavati. Zapamtite – djeca uče posmatranjem i oponašanjem, tako da nije dovoljno da nešto samo kažete već i da to radite.