PIŠE: Aleksandar Trifunović, Buka magazin

Kada smo se prije nekoliko godina u Vojvodini zauvijek oprostili od bake, među njenim stvarima potražio sam kutiju starih fotografija, koju je ona čuvala kao najveće blago. Kad god smo dolazili, donosili smo joj naše fotografije, koje bi ona dugo gledala, prije nego bi ih spremila u kutiju. U kutiji sam pronašao njoj najdražu fotografiju – mama Ljudmila i ja fotografisani kod lokalnog fotografa. Nekada je to bio poseban događaj, kad fotograf dolazi, a porodica se uredi u svoje najbolje izdanje. Moja frizura na ovoj crno-bijeloj fotografiji najbolje objašnjava o čemu govorim…Baka Ljuba je jako voljela ovu fotografiju. Živjeli smo daleko i ma kako često dolazili iz Bosne, njoj je to bilo malo. Usamljenost se lakše podnosila uz crno-bijele uspomene u njenim rukama. Koliko ih je samo puta pregledala, pomislio sam. Da li će nama naša djeca nedostajati koliko smo mi nedostajali svojim roditeljima, pitam se kao roditelj često.

Porodične fotografije

Iako često koristim foto aparat, svoju porodicu fotografišem rijetko. Ne trčim za svojom djecom da zabilježim baš svaki trenutak njihovog odrastanja.  Držim to nepotrebnim. Volim da se dobro osjećamo na rijetkim porodičnim fotografijama. One su naše ikone. Zamišljam kako će im nekada one značiti, kao što meni znače one koje čuvam. Imamo običaj da se fotografišemo svake godine posljednjeg dana ljetovanja, kada smo odmorni, zadovoljni, osunčani…srećni. Tako nam je bilo u Grčkoj ove godine. Vozili smo se obalom Egejskog mora. S lijeve strane Atos, obasjan narandžastim suncem, uspješno se takmičio u veličini sa morem. Vesele koze u stadima gospodarile su magistralom, kao da su nas tjerale da zastanemo i još bolje pogledamo ovaj lijepi komad zemlje oko nas. Pjevušili smo u falšu neku domaću pjesmu koju svi znamo. Pomislio sam u tom trenutku da li će se naša djeca sjetiti ovog divnog ljetovanja i kako smo bili srećni ovih sunčanih dana, kada budu u našim godinama. Vjerujem da hoće, da će ga se sjetiti, kao što ću ja trenutke kada smo zajedno pamtiti kao najljepše u životu. Vjerujem da će živjeti bolje od nas, ma gdje to bilo. Da će zapamtiti Grčku, Sitoniju, more, prva plivanja i sunce, koje ovdje zalazi božanski, taj trenutak kad crvenilo i purpur prosut morem na trenutak prolaznost učine smislenom.

Marija i Mihaela

Ime Mihaela dobila je po Miholjskom ljetu, po tim rijetko toplim jesenjim danima. Pojavila se pred ponoć, babica je iznijela iz sale i pokazala mi je. Po glavici je bio prosut dječiji puder, ili nešto slično tome. Plakala je jače nego što je mogla, a meni su se odsjekle noge. Buljio sam u nju i nisam znao šta da radim, ne zbog nespretnosti ili straha, ne, bila je jednostavno neodoljiva. Takva je ostala, takva će znam i ostati. Ma kako tim nevaljalim argumentom uspješno nervira Mariju, neoboriva je činjenica da, iako njih dvije volimo isto, nju volimo duže.

Marija, iako je došla druga, ne daje prednost nikome. Rodila se u velikom stilu, taman u trenutku dok je Banjaluku zatresao zemljotres i zamalo na sestrin rođendan. Kao da je htjela da joj poruči, Mihaela, sa mnom nema zezanja, od danas dijelimo sve. Od tada voli svoju sestru više nego bilo koga.  Prošla je hrabro jednu operaciju. Razmazili smo je i ne žalimo. Žao mi je što baka Ljudmila nije doživjela takvu frajericu.

Biti dio njihovog odrastanja je golemo. Učimo od njih. Svoje su do maksimuma, pa makar i na sopstvenu štetu. Valjda će vremenom taj poznati stav da omekša…

Odrastanje

Godine nas ne štede. Djeca koja rastu najbolji su dokaz brzine prolaska vremena. Roditeljstvo je teško, nema recepta i neću to ni pokušavati u ovom tekstu. Milica i ja se trudimo. Teško je, laže svako ko kaže drugačije. Svako dijete je svemir za sebe. Imamo dvije kćerke, Mihaelu i Mariju, i ma koliko su slične, razlike su velike. Pomislili smo da će nam lakše biti sa mlađom, ali ona je nametnula svoja pravila nama, prije nego smo mi uspjeli svoja nametnuti njoj. Kao i starija joj sestra. Zbuniš se u trenutku kada kreneš da poljubiš i pomaziš svoje čedo, a ona ti se izmakne i istrči iz stana jer joj je prioritet igra s drugarima. A do juče ti nije htjela iz naručja. Trudim se da djeci budem partner u odrastanju, iako znam koliko to može biti pogrešno, uhvatim sebe kako se trudim da budemo drugari. Vrlo često mi se to obije o nos. Tako da držim da treba napraviti granicu i postaviti stvari tako da se zna ko je ko, ko roditelj, a ko dijete i insistirati na tom odnosu dok god je potrebno. Jer ja sam svoje roditelje razumio tek kad sam i sam postao roditelj. A sa ove distance, mogu reći da su jako dobro obavili posao sa mnom i sestrom.

Pravila

Slab sam sa pravilima. Trudimo se kao roditelji da ih postavljamo što manje. Možda iz straha od poraza. Ja sam, kao i svako dijete, vrlo često birao da ne slušam svoje roditelje.  I to je prirodno. Idealno bi bilo da sami zaključe šta je dobro, a šta loše po njih. No, trnovit je put do idealnog. Zbog toga vještina roditeljstva nije u postavljanju rigidnih pravila, nego da zajedno radimo na tome da djeca sama dođu do njih, da žive sa njima. Mislim da sistem nagrađivanja, ali i kažnjavanja tu može da bude koristan. Nagrada nakon ispunjenih obaveza je dobar model. U granicama normalnog, naravno. I sada dolazimo do batina. Nisam ih mnogo dobio, ozbiljne možda dva puta u životu, ali tad sam ih stvarno bio zaslužio. Mi svoju djecu ne kažnjavamo batinama, iako nas znaju izludjeti od neslušanja i nekad se vrlo teško nosimo s tim. Ali sam primijetio da kada izađu iz tog stanja koje je naljutilo i nas i njih, kad im predočimo kako su se ponašali, bude im krivo i stide se.

Sve su bolje, barem se meni tako čini. Sada ću možda reći nešto što će većinu roditelja razljutiti, ali najvažniji razlog što svoju djecu ne tjeram da me slušaju bez pogovora jeste taj što je vrlo lako naučiti nekog da sluša, ali ako ih tome naučim, onda će uvijek nekog slušati, a to ne želim. Neka slušaju sebe i svoje srce i neka se nauče da žive sa posljedicama svojih odluka. Teško je doći na taj nivo, ali to će im biti dovoljno.

Ljubav i poštovanje

Moj deda Mihajlo je za mene, dok sam bio mali, govorio da sam mali čovjek. Tako i ja tretiram svoje kćerke. Kao male ljude. Djecu trebamo poštovati, neprestano im davati do znanja da su vrijedni poštovanja. Ne smijemo sebi dozvoliti da ih vrijeđamo, pa makar i u šali, a posebno u trenucima ljutnje. Učim ih da znaju zaslužiti svojim ponašanjem poštovanje drugih, drugara, teta u vrtiću, učiteljice, a to je jedino moguće ako poštuju druge. Brzo odrastaju, pa se trudim da provodimo što više vremena zajedno. U svakom trenutku im pokazujem koliko ih volim i koliko su zaslužile tu ljubav. U ljubavi se ne može pretjerati, tvrdim. Moj posao je takav da mnogo putujem, a kad god imam priliku na ta putovanja vodim i svoju porodicu. Upoznajem ih sa novim predjelima, sa njihovim vršnjacima koji žive u drugim gradovima i državama. Želim da šire svoje vidike i da ne priznaju granice među ljudima. Brzo će krenuti svojim putem, to je neminovno. Jedino što mogu jeste da maksimalno iskoristim vrijeme koje sada provodimo zajedno, dajući im svu svoju ljubav i pažnju.

Roditeljstvo

Od mojih roditelja sam naučio mnogo, važnu osnovu koja me vodi kroz život. Nismo nikad imali previše, ali dovoljno za neki pristojan život. Kada sam na samom početku 1990. godine krenuo iz Teslića za Banjaluku na studije, majka Ljudmila mi je spakovala dva tanjira i dva pribora za jelo, koje i danas koristimo u našem stanu. Naučila me da sebi znam napraviti par jela i rekla “od danas ti ja više ne kuvam”. I dalje se držim tih recepata i volim da kuvam svojoj porodici. Otac Vladimir mi je jasno dao do znanja da neću moći ostati u porodičnom stanu ako ne mislim raditi, ali da mogu studirati ako želim i da će mi oni pomoći koliko budu mogli. Iako se možda čine okrutnim, držim ove poruke presudnim za odluke koje sam donosio kasnije u životu, a koje su se pokazale ispravnim.

Dok sam studirao, radio sam sve za šta mi se ukazala prilika, od popisa ljudi po selima za slikanje pluća, prodavanja patika, anketiranja, konobarisanja, puštanja muzike u noćnom klubu… Svoju djecu ću takođe učiti da rade, da se nauče živjeti od sopstvenog rada. Najvažnijim zadatkom roditeljstva smatram naučiti djecu da se mogu brinuti o sebi, i da, kada jednom krenu na svoj put, budu spremni nositi se sa životom. Ljubav nije u neprestanom posjedovanju djece i konstantnom ispunjavanju njihovih želja, zatrpavanju skupim poklonima, ljubav prema djeci je u podršci njihovoj sreći, njihovim aktivnostima i stvarima koje vole da rade. Da imaju onaj osjećaj koji će im u životu trebati, da su im roditeljski dom i roditelji, dok ih ima, ona mirna luka u kojoj mogu da se odmore od bure i dugih plovidbi, prije nego krenu u nove plovidbe.